Zoltanove metalne skulpture

Zoltán Rónaszeki iz Bakonya od smeća pravi umjetnost. Učeći bravarski zanat, postao je majstor prerade metalnog otpada, koji još čeka pravo priznanje.

Nedavno je na cesti što vodi od mjesta Bakony za dvorac Csesznek osvanula neobična zvijer: oblik mamuta, koji veličinom znatno zaostaje od predodžbi o tome prethistorijskom surlašu, bez ijedne dlake. Sve je na njemu od metala. I nije otkriven tijekom arheoloških iskapanja, već je, takoreći, vrlo svjež proizvod. To je zapravo skulptura, ručni rad od metala. Točnije od metalnog otpada. Ovdašnji majstor Zoltán Rónaszéki već odavno izrađuje remek-djela reciklaže u malom selu daleko od mađarske prijestolnice. Mamuta je napravio po želji prijatelja slastičara, čiji je to zaštitni znak, između štandova za kolače i limunadu. 

Ali on već dugo radi slične skulpture. Po struci mehaničar i bravar, od djeda je naučio variti i svaki komad metala smatra uporabnim materijalom, makar ga svi ostali smatrali smećem. Smatra da bi na otpad inače trebali gledati kao na uporabni materijal. Zato je postao majstor prerade metalnog otpada. Pokvareni kućanski aparati, navojne budilice, raspadnuti ležaji ili zahrđali dijelovi automobila u kojima nitko drugi ne bi vidio ništa posebno, dobro su došli u njegovu radionicu. Svaka opruga, čavao, odbačena žlica i vilica – u Zoltánovim rukama postaje pravo blago.  

Iako još nije razvikani umjetnik, nada se da će ga se ljudi sjećati po njegovome radu. Još odmalena je volio petljati po svemu što ima više dijelova. Bio je jedan od onih znatiželjnih dječaka koji sve rastavljaju ne bi li vidjeli kako radi iznutra. Oduvijek je želio stvoriti nešto trajno, od drveta, kamena, bilo čega. Pokušavao je slikati, rezbariti, bavio se bodi-bildingom kako bi bolje oblikovao vlastito tijelo, no nikako nije mogao pronaći svoj pravi stil. Bavio se on i varenjem metala, ali shvatio je kako se u to treba ozbiljno upustiti tek nakon što je neki kolega dao otkaz u bravariji, a on mu složio statuetu motocikla od dijelova starog automobila kao oproštajni dar.

Tri godine poslije, to ga toliko zaokuplja da se, uz izvornu profesiju, neprekidno bavi uglavnom samo metalnim skulpturama. Koju god bi nekome pokazao, reakcija je bila bolja nego što je zamišljao. Počele su stizati i narudžbe. Ohrabren uspjehom, premda prije nije vjerovao da bi mu hobi mogao postati posao, već se ozbiljno dvoumi. Od svih komada koje je izradio njemu je osobno najdraži monumentalni orao, sastavljen od dijelova starog pribora za jelo. Možda će završiti u nekom parku ili ustanovi, a možda će ga Zoltán zadržati za buduće izložbe. Kako god bilo, on ne kani prestati s radom, a što će dalje biti, to će se vidjeti.