Oštrači noževa - tradicija Julijske krajine

 

"Vidi, vidi, dolaze prodavači zvijezda!", govorila su djeca prilikom dolaska resijskih brusača u selo. Danas se više ne čuje karakterističan zov brusača među kućama, a također su nestale i iskrice ispod brusačkog kamena. Gotovo tri stotine godina duga priča požrtvovnih muškaraca, koji su iz neplodne gorske doline u regiji Friuli - Julijskoj krajini odlazili u svijet trbuhom za kruhom, duboko je urezana u srcima njenih stanovnika.

 

Autorica: Deva Pincin

Montaža: Davide Pavanello

 

 

Na sjeveroistoku Italije leži duboka i zabačena dolina Resije, okružena strmim uzvisinama lanca Kanina i vrhova Mušca. Iz starih vremena ovdje je još živ svojevrstan slovenski govor, koji iz naraštaja u naraštaj prenosi bogatu narodnu predaju. Među karakteristikama višeslojne kulturne stvarnosti stanovnika doline Resije, brusački je obrt zasigurno jedan od najrječitijih.

Priča putujućih brusača nastala je na temelju požrtvovnih iskustava gorštaka, koje je neplodni okoliš prisilio da odu u svijet trbuhom za kruhom. Riznica uspomena “Muzej Brusača” u Solbici oživljava tradicionalno zanimanje, koje je sve od kraja 18. stoljeća masovno obilježavalo život Resijskih obitelji. 

SANDRO QUAGLIA iz Muzeja Resijskih ljudi (Museo della gente della Val Resia) laže: “U svijet bi odlazili osobito muškarci i mladi momci. A žene bi ostajale kod kuće, kako bi se brinule za stoku, polja i sve što je bilo potrebno kako bi dolina mogla preživjeti. Ponekad bi brusači odlazili samo na nekoliko mjeseci, a kasnije bi izbivali od kuće i na duže vrijeme; neki bi na stranom području čak zakupili prebivalište.”

Putujući brusači bi sa sobom uzeli samo nekolicinu sitnih predmeta za osobnu uporabu, a prije svega brusački alat, što su ga najprije nosili u drvenim sanducima s naramenicama, a kasnije i u posebno opremljenim vučnim kolicima.

Svoj dolazak bi obznanjivali dugim zovom: brùsarj, gùa, schleifer… i drugimi nazivima na raznim jezicima, što su se tada koristili diljem Austrougarskog carstva. Kod domaćica bi skupljali noževe, britve i škare, kako bi ih mogli nabrusiti, a također i razbijene posude, šuplje lonce i općenito sve što se dalo popraviti, pocinčati i zakrpati.

U razdoblju između dva rata putujuća radionica brusača postao je bicikl, a njihovo se tržište uglavnom rasprostiralo duž Italije.

 

GIOVANNI NEGRO iz Muzeja Rezijanskih brusača (Museo dell’Arrotino – Val Resia) u tom je obiteljskom poslu otkad zna za sebe: “Kažu da sinovi preuzimaju očevo zanimanje. Tako se dogodilo i sa mnom. Sa devet godina sam pratio oca. Radili smo na području Triveneta.Pokućama smo otac i ja skupljali škare i noževe, kako bismo ih zajednički mogli nabrusiti, a ja sam najradije popravljao kišobrane. Nedjeljom bismo boravili kod seoskih obitelji, gdje bismo prenoćili. Ljeti bismo spavali na sjenicima ili u nekom hambaru, a zimi u toploj staji zajedno sa stokom. A ipak je bilo lijepo! Igrao sam se sa seoskim dečkima, upoznavao ljude i uvijek stjecao nova iskustva!”

 

Sredinom 60-tih godina još je djelovalo oko 100 resijskih brusača. Tijekom sljedećih desetljeća njihov se broj smanjio na samo nekoliko pojedinaca. A iskrice su uvijek prštale, očaravajući mnoge znatiželjnike, posebno djecu – bar na tren.

Nekadašnji brusač LUIGI  QUAGLIA izvor je vrijednih uspomena: “Nešto bih vam želio reći... kada su djeca gledala kako sam brusio, uvijek su govorila: ‘Vidi, vidi, to je onaj koji prodaje zvijezde!’ Da, jer su vidjeli kako su se za vrijeme brušenja stvarale iskre!”

Vremena su se promijenila i zov brusača danas se više ne čuje. No njihova ostavština u Resiji je prisutna i opipljiva posvuda gdje se nalazi dom, crkva ili zemljište, za koje se pobrinula skromna brusačka zarada.