Petrolejke iz Kiskunhalasa

Božić je blagdan koji donosi svjetlost. Jozsefu Hidegu tako je cijele godine. On skuplja stare petrolejske lampe, popravlja ih i čuva u garaži, tako da ona izgleda poput muzeja.

Petrolejske lampe koristile su se prije pojave električne rasvjete u 19. stoljeću. Danas na njih gledamo kao na ostatke prošlosti. A zbirku Jozsefa Hidega krasi već par stotina takvih antikviteta. Ovaj kolekcionar svaki se dan divi ljepoti ovih, već prilično rijetkih, rasvjetnih tijela te ulaže dosta vremena i truda kako bi u život vratio njihove često zahrđale mehanizme i sačuvao ih za buduće generacije. Nabavlja ih gdje god stigne – od sajmova do prašnjavih podruma ili tavana. I što je svjetiljka u gorem stanju, za njega je to veći izazov da je vrati u život.

Ne može se ni sam točno sjetiti kad je počeo sustavno prikupljati stare "lampaše". Ali zna da ga je oduvijek fasciniralo svjetlo. Nije li, uostalom, tko bilo otkako su prvi ljudi u špiljama otkrili vatru i kao najstarije "rasvjetno tijelo" imali ognjište? Treščica s njega služila im je kao prva pokretna svjetiljka, sve dok se nije dosjetio napuniti šuplji kamen mahovinom ili nekim drugim prirodnim materijalom natopljenim životinjskom mašću, koji je zapaljen nudio slabašnu i prilično kratkotrajnu svjetlost.

Prve svjetiljke od gline počeli su praviti stari Grci oko 7. stoljeća nove ere, kako bi zamijenili goleme baklje. Valja reći kako je i sama grčka riječ „lampas” zapravo označavala baklju. Došle su potom lampe od keramike, alabastera, pa i metala. Pravu revoluciju predstavljao je izum središnjeg gorionika uz pomoć kojega se mogao regulirati intenzitet plamena ovisno o protoku zraka. A otkriće petroleja, zapravo kerozina, kao jedne od frakcija u rafiniranju nafte, donijelo je i javnu rasvjetu potkraj 19. stoljeća.

I sve dok engleski plemić Sir Humphrey Davy nije izumio prvu električnu karbonsku lampu 1801., popularna "petrolejka" bila je jedno od najvažnijih kućanskih pomagala, jer je omogućavala produljenje radnog dana i nakon prestanka danjeg svjetla. Vjerojatno je to ono što Jozsefu budi uspomene iz djetinjstva, koja svaki novi "fenjer" iznova priziva. Kao seosko dijete u doba dok je na mađarskim imanjima još daleko bilo uvođenje električne struje, uz njih je proveo mnoge lijepe trenutke. Pa tako svaka od njegovih dvjestotinjak svjetiljki, kad se upali, kao da dijeli s drugim ljudima ta dragocjena sjećanja.