Goriška ruža, siječanjski radič

Među najstarijima je i najcjenjenijima sortama radiča na svijetu. Niče na zaleđenoj siječanjskoj zemlji i osvaja najbolje kuhare. 

Lijepa je, djeluje čak i romantično poput prave ruže. Drevno joj je podrijetlo, a najveći dio njezina današnjeg uspjeha duguje tomu što je mala skupina goriških poljoprivrednika već dugi niz godina uzgaja i štiti kao dio kolektivnog gastronomskog nasljeđa. Oni smatraju svojom zadaćom prenijeti novim naraštajima tu tradiciju i tajne njezina spravljanja, koje se ljubomorno čuvaju te se prenose s koljena na koljeno. Tako je uzgoj goriške ruže ograničen i odvija se pod strogo kontroliranim uvjetima. 

Listovi gorske ruže su hrskavi, intenzivnog i ponešto gorkastoga okusa, koji prija najvećim gurmanima. Uz to je uživanje u njoj usko povezano s teritorijem, jer potječe iz posebne kvalitete zemlje na području Furlanije-Julijske krajine, koju njezini stanovnici smatraju resursom dostojnim poštovanja i divljenja. Ondje su korijen uhvatile dvije varijante zimskoga radiča: "Rosa di Gorizia" i "Canarino". Sadnice se stavljaju u gredice početkom kolovoza, a prvi su listovi zreli za branje potkraj studenoga. Vrhunac cvjetanja je u siječnju, kad su bokori najbujniji i najintenzivnije boje.

Kako ističe ARPA (Regionalna agencija za zaštitu okoliša), posljednjih se godina ljeto sve više produžava, a jesen je ove godine bila za 1,2 stupnja Celzija toplija od normale. Stoga su se s nestrpljenjem čekali prosinački mrazevi, koji naprave pozitivnu selekciju najjačih biljaka, te najhladniji zimski dani u siječnju, koji donose kromatske promjene tamno zelenih cvjetova prema rubinski crvenoj boji. Posljednjih godina proizvođači nastoje sve manje ovisiti o hirovima prirode, pa slijede ogransku metodu uzgoja u staklenicima. Izbjegavaju umjetna gnojiva, već primjenjuju praksu zelene gnojidbe. Ona se sastoji od zakopavanja nekih biljaka koje imaju funkciju prirodnog suprotstavlljanja korovu, a istodobno hrane tlo i povećavaju mu plodnost.

Često se zna reći kako ova jestiva ruža zrcali nasljeđa seljačke mudrosti i velikog poljodjelskog umijeća. Njezino njegovanje podrazumijeva i trenutke koji spajaju ljude u zajedničkom radu. Pa se tako ti trenuci protežu i na sve one okupljenje oko postavljenog stola na kojemu se nađu jela spravljena od nje. Sa svojim malim čupercima intenzivne boje i pupoljcima karakterističnog okusa, ona je kraljca zimskog jelovnika, čija autentičnošt osvaja i najzahtjevnije sladokusce. Ušla je i u tzv. Knjigu okusa – međunarodni katalog ugrožene baštine pokreta poznatog kao Slow Food (spora hrana). I nije čudno da joj cijena na tržnicama Udina i Trsta dostiže i 15 eura po kilogramu.