Hornschlittenrennen, utrka rogatim saonicama

 

Sve je počelo okladom kad je 1970 . vesela družina odlučila organizirati utrku tradicionalnih saonica od Partnacha. Stoljećima su takvim saonama vozili zimi u dolinu sijeno ili drva. Odavno je ta ideja prerasla u velik događaj: to veselje svake godine 6. siječnja privlači tisuće turista u Garmisch-Partenkirchen. Dečki ili djevojke, svejedno – svi smiju sudjelovati, ali  moraju biti u formi: nizbrdo jure jako brzo. Zato je ove godine prvi put bila obvezna kaciga!

 

Autor:  Max Ringsgwandl

Snimatelji: Frank Becht, Max Ringsgwandl

 

Čak 90 kilometara na sat, kažu organizatori, u Garmisch-Partenkirchen jure nizbrdo saonicama. Na startu se pojavilo 90 ekipa. Ali nisu svi sretno stigli na cilj....

Prije polaska MATTHIAS BAYSCHLAG proučava saonice. On je predstavnik  Saoničkoga saveza u Hornu. Kaže: ˝Da, ne smije biti više od metar i petnaest, to je...˝ Nije važna samo brzina, nego i tradicija.   Sapnice u Hornu moraju biti u stilu Werdenfels.

Kočnice se ne smiju bočno micati, tvrdi MATTHIAS: ˝Odmah se vidi jesu li saonice dobre ili nisu, ali ne pomaže tigar u tenku  – ako je za upravljačem majmun, uglavnom sve ovisi o vozaču i o kormilaru, da on dobro  anschiebt, oni koji najbolje guraju ptraga, to su uglavnom najbrži.˝

A za nagradu se moraju namučiti: najprije uzbrdo. Staza je duga kilometar, visinska je razlika 160  metara. Ima osam ženskih ekipa. Među njima ˝De wuid’nEngal˝ - divlji anđeli. Jedna od članica ekipe dahće: ˝Naporno je... Najteža utrka Hornschlittenrennen. Ali tko saonice voli, nek izvoli.˝

Gore u logoru ekipe prema svim propisima struke  poliraju kako bi se što brže sjurili u dolinu.

˝Divlji anđeli˝ iz Garmischa imaju startni broj jedan i kreću prvi. Njihova predstavnica KATHRIN AULINGER kaže: ˝Najvažnije se sretno sjuriti. Svaka ekipa priželjkuje pobjedu. A divna je i titula  bavarskih majstora koju možete zaslužiti.˝

Hoće li uspjeti? Nakon starta im baš i ne ide... Dok ne ubrzaju... Škakljivo je i na kraju...

Ovo je 46. utrka. Nekoć  su gorštaci tako vozili drva ili sijeno u dolinu. Ovakva je brzina bila vrhunski osjećaj. No trebalo je spustiti vozilo i izvući živu glavu. Česte su bile nesreće.

Povijest utrke počinje obilnom ˝muškom rundom˝, kaže glavni organizator PETER STRODL: ˝Da, blio je to veselo društvo, svatko je htio znati tko je najbolji, tko je smion. Onda su otišli u stari sjenik, bilo ih je u svakoj šupi. I netko je rekao: idemo na saone. Tada je to nastalo.

Tako je ta vedra ideja prerasla u veliku predstavu. Oko 5 tisuća gledatelja motri saončare uz stazu i na cilju. Kacige su sad obvezne. Ove je godine gorska služba spašavanja morala triput pozvati Hitnu. Martl Kreuzer se nabio kad se njegova ekipa u saonicama zabubala u snijeg.

˝Wuid‘nEngal se nakon neslavnog starta dobro drže. Sve do cilja. A tamo: bum! Penal za ovu pogrešku je pet sekunda. Smiju se i viču: ˝Više smo sjedile jedna na drugoj nego jedna iza druge, ali ipak smo postigle izvrsno vrijeme. Samo posljednja vrata nisu smjela tamo biti. Ali svi su bili dobre volje.˝

Od djevojaka su ˝Divlji Engal˝ osvojile nezavalno četvrto mjesto. Pobijedila je gostujuća ekipa ˝Srce je adut˝. Domaći su dečki morali pokleknuti, iako su najbrži saoničari 2015. iz Thüringena.