Teta Ilonka, Mađarica zvonarica

Dio mađarske sakralne baštine čini posljednja seoska crkva gdje se još zvoni ručno. A to ne čini zvonar, već zvonarica. Ilonka Szedlák tako nastavlja obiteljsko zvanje.

Gospođa Ilonka Józsefné Szedlák posebna je: ona je jedina preostala osoba u Mađarskoj koja ručno poteže crkvena zvona. Živi u Terényju u okrugu Nógrád blizu slovačke granice. Njezin šukundjed, pradjed i djed također su bili zvonari, a to je zvanje i znanje naslijedila i od roditelja. Pomagala im je od malih nogu, kasnije zvonila sama uz posao i obitelj, a nastavila i kad je otišla u mirovinu.

Iako se danas u većini crkava zvona pokreću električnim mehanizmom, ona ustraje na ručnom zvonjenju. Sjeća se kako joj je majka uvijek govorila da dok je njezinih ruku i nogu, ovdje neće biti automatske zvonjave. Živi blizu crkve, pa cijelim putem onamo i natrag pjeva. To joj, kako kaže, potpuno ispunjava dušu. Svaki dan ona sjedne na mali stolac u crkvi, pa se lati užadi. Onima za dva veća zvona upravlja rukama, a za treće manje nogama, uz pomoć praktičnog sustava pedala, što ga je smislio njezin otac. 

Obično zvoni dvaput na dan – u podne i navečer. Ali ima ljetno i zimsko računanje vremena: na večernju zvoni od Jurjeva do sv. Mihovila u 20 sati, a od sv. Mihovila do Jurja u 19 sati. Postoje i posebne prilike. Recimo, ljeti zvoni i pred oluju, ne bi li seljaci stigli molitvom rastjerati ledene oblake. Kaže da, zahvaljujući tome, Terény nikada nije pogodila tuča. Ovdje postoji izreka: "Zvono zove žive, oplakuje mrtve i lomi oluje."

Teta Ilonka već je prevalila 80. rođendan, a već 60 godina služi svojoj maloj katoličkoj župi. 2018. godina dobila je državnu nagradu Nógrádikum za očuvanje narodnog blaga. I dok god bude mogla, potezat će konopac, jer nastavljanje ovog običaja smatra važnom zadaćom i dugom svojoj obitelji. Naučila je tomu svoje dvoje djece i unučad, ali oni više ne žive u selu i teško da će nastaviti tradiciju.