Kose iz Paulove radionice

Tko se još sjeća kosa, kojima su seljaci mukotrpno zamahivali koseći travu? Danas to uglavnom obavljaju strojevi. Ipak, umijeće ručne izrade kosišta još je traženo na strmim brdima oko Merana.

Tražimo li definiciju kose, naići ćemo na opći opis po kojemu je to je ručni poljoprivredni alat kojim se kosi trava ili žitarice. Datira još iz antičkoga doba i tijekom vremena je mijenjala oblik. Nije svaka kosa ista. Ona za ravnu livadu drugačija je od kose za strmine. Razlikuju se ovisno i o tome što se kosi – visoka trava ili niska djetelina. Ima ih različitih duljina, od 40 do 150 cm. Razlikuju se i po kutu što ga čine kosa i kosište.

U novije vrijeme električne kosilice i roboti gotovo su potisnuli ručne kose. Ali one su i dalje neizostavne u nekim situacijama, poput košenja na strmini, ili u teško pristupačnim zakucima livada. To znači da su i majstori izrade drvenih kosišta još uvijek potrebni, iako ih je sve manje. Jedan je od njih Paul Domanegg iz malog južnotirolskog sela u blizini Merana.

Izrada kosišta nije lak posao. Dug je to proces. Potrebno je najprije pronaći odgovarajuće drvo. Paul uglavnom koristi smreku, jer je čvrsta i grane su joj prikladno zakrivljene. Stablo treba posjeći, rascijepiti, podijeliti na dijelove koji će se dalje obrađivati. Kosište mora biti dizajnirano tako da budući kosac može zadržati povoljan položaj tijekom dugotrajna rada. Mora biti što laganije, a ujedno i stabilno.

Kosišta mogu biti i metalna. Proizvode se industrijski, pa ih se može naći u samo nekoliko dimenzija. No pravi znalci uvijek odabiru drvena, jer se ona mogu proizvesti prema individualnim potrebama i željenim dimenzijama, prilagođenima visini pojedinog kosca, što sprečava bolove u leđima. Upravo to je prednost Paulove izrade. Za savršeno kosište potrebno je puno umijeća, ljubavi i predanosti. Svega toga Paul ima. I nadu da će njegov posao nastaviti sinovi.