Biseri Dalmatinske zagore

Dalmatinska zagora poznata je, među ostalim, i po dva folklorna fenomena. Jedan je potpuno nijem, a drugi jako glasan. Oba su na popisu UNESCO-ove svjetske nematerijalne kulturne baštine.

Ojkavica i vrličko nijemo kolo od davnina su zaštitni znakovi Dalmatinske zagore. Dok se išlo za stokom ili radilo u polju, pjevalo se na poseban način svojstven samo tom dijelu Hrvatske. Ojkavica nema notni zapis, s generacije na generaciju prenosila se po sluhu. Ostatak je praslavenskog balkanskog pjevanja s područja antičke Dalmacije. To je zapravo poseban način pjevanja slogova hoj, oj, voj a javlja se kao pripjev u deseteračkim i osmeračkim pjesmama.

Ojkanje se najčešće izvodi dvoglasno, pri čemu jedan pjevač drži otegnute tonove iste visine tj. ojka, dok drugi treska. Takvo pjevanje je u raznim oblicima najrasprostranjenije u Lici, Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Varijanta koja se pjeva u sinjskoj krajini zove se rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga. U Vrlici se ojkanje uči od profesionalnih pjevača Kulturno umjetničke udruge "Milan Begović".

Vrličani se trude održati i drugi folklorni fenomen – vrličko nijemo kolo. To je kružni ples koji se izvodi bez glazbe, najčešće na festivalima ili prije crkvenih svetkovina. Mogu ga plesati dva ili više plesača, a najskladnije je kada je u krugu dvadesetak sudionika. Plesači ritam plesu daju udarcima stopalima o površinu. Postupno izmjenjuju brze i spore korake odnosno udarce. Ponekad više puta izmjenjuju brze i spore korake, a ponekad plešu postupno ubrzavajući do najveće brzine.

Najteža figura u plesu je tzv. zabacivanje, odnosno skok u zrak. Test je to snage i umješnosti i mladića i djevojaka. Dobar skok je na nastupima posebna atrakcija. U Vrlici se ojka i pleše od davnina, a danas se i mladi ljudi posebno trude sačuvati baštinu. Pri tome se druže, putuju, a posebno ih raduje kad vide koliko ljudi uživaju gledajući ih. Jer i ojkavica i vrličko nijemo kolo njihov kraj čine jedinstvenim.