Rad jači od Parkinsonove bolesti

Otkako mu je dijagnosticirana Parkinsonova bolest, bivši klaun i kabaretski umjetnik promijenio je stvaralačku nišu. Ali opet mu je najvažnije da svojom neobičnom umjetnošću ljudima izmami osmijeh.

Staro posuđe, pokvareni mobiteli, prazne kutije za mlijeko ili limenke za piće, probušene gume bicikla – za većinu nas to pripada kategoriji običnog ili glomaznog otpada. Ali ne i za Franka Gebhardta iz Oberickelsheima u Srednjoj Franačkoj. On od toga izrađuje nešto novo i pritom navodi mnoge na razmišljanje. Kad je shvatio da pati od neizlječive bolesti, nije se dao obeshrabriti, niti pasti u očaj. Odlučio je preusmjeriti misli na nove umjetničke i sportske aktivnosti.

Na pragu pedesetih godina života, on živi sa suprugom u kući koja se na prvi pogled ne doima nimalo neobičnom. Ali kad stupite unutra, puna je iznenađenja. Primjerice, kad sjednete za postavljen stol, gdje je na tanjuru zamaman čokoladni kolač, Frank vas nedužno upita: "Jeste li za muffin?" Ne sluteći ništa, posegnete za njim, kad se iz zvučnika u kutu začuje ženski glas koji objašnjava sve sastojke, broj kalorija, opasnosti od debljanja, pa napokon pita želite li stvarno to pojesti. Slično je i u gostinskom zahodu, gdje dozator sapuna na pritisak također progovara.

Na svakom koraku su takve dosjetke. Ali Frank to ne radi isključivo iz zabave. On takve izume prodaje zainteresiranima i od toga živi. Po zanimanju automehaničar, uvijek je u slobodno vrijeme nastupao kao ulični zabavljač. Naučio je mnoge mađioničarske trikove, a sad, kad mora dosta vremena provoditi doma, on ga koristi za osmišljavanje originalnih umjetničkih djela u kojima spaja sve svoje zanatske vještine i pušta kreativnosti na volju. No uvijek je važno da duhovit geg ima i dublju poruku.

Tu su glazbene torbice od kutija za mlijeko, lampe od posuđa, mobiteli pretvoreni u čepove za vrata, kufer na kotačićima od kanistera benzina, stalci za pile zidne ure od svega i svačega... Dapače, Frank tvrdi da je i on, kao osoba, dio vlastitog umjetničkog rada. To dokazuje načinom života. Vrijedno trenira ping-pong i trčanje, sudjeluje u Svjetskim prvenstvima za oboljele od Parkinsonove bolesti. Naučio je šivati i lončariti. Sad ga najviše zanima topljenje stakla. I ne smeta ga što ga neki ne doživljavaju kao pravog umjetnika. Jer uspio je ostvariti svoje staro klaunovsko geslo: "Moraš se uvijek smijati!"