Prošlost i budućnost betinske gajete

 

Ponekad je dovoljna tek jedna odluka da zauvijek promijeni povijest nekog kraja. 1740. godine obitelj Filipi odlučila je otploviti iz rodne Korčule i zauvijek ostati u tristotinjak kilometara udaljenom mjestašcu Betini na otoku Murteru kraj Šibenika. Sa sobom su donijeli i umijeće izgradnje drvenih brodova, upisavši tako Betinu na kartu najboljih mediteranskih tradicionalnih brodogradilišta. I danas, 276 godina nakon njihova dolaska, betinski su kalafati na cijeni širom svijeta. Unatoč sve većoj najezdi jeftinijih, plastičnih brodova, betinska drvena brodogradnja i dalje živo svjedoči da nema tog kompjutora koji može zamijeniti ruke vještog majstora.

 

Autor: Mario Beganović

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

 

Ante Fržop jedan je od posljednjih aktivnih majstora tradicionalne drvene brodogradnje u Betini na otoku Murteru. Redovno ga posjećuje njegov kalafatski učitelj i uzor Ante Balin, jedan od nastarijih betinskih brodograditelja.

Prije 40-ak godina u Betini je bilo pedesetak kalafata. Danas ih je tek desetak.

ANTE BALIN govori: ˝Nas iz  Betine se zaposlilo četvorica. Eto, još je nas dvoje živih od te generacije koji smo skupa se zaposlili i do dan danas skupa smo zajedno.˝ A LJUBOMIR ANTE FRŽOP dodaje: ˝Ti stari zanati nisu danas konkurentni u odnosu na druge poslove jer naš se radi sporo.˝

 

Obojica su se školovala uz rad i u malom prstu imaju sve tajne zanata od kojega je živjela većina betinskih obitelji. One bi danas, zbog pretjeranog uvoza brodova, bile gladne kruha. LJUBOMIR ANTE FRŽOP pojašnjava: ˝Imamo problem da smo iz Turske prije 15 godina počeli uvažati drvene brodove, a mi smo bolji od Turaka, Egipćana, Talijana, smatram da smo najbolji na Mediteranu što se tiče kvalitete gradnje.˝

 

 

Tradicija organizirane drvene brodogradnje seže unatrag do sredine 18. stoljeća, kada su svoje kalafatsko znanje članovi obitelji Filipi u Betinu prenijeli s rodne Korčule. U čast zanata koji je prehranio generacije Betinjana, prije pet godina osnovana je udruga ˝Betinska gajeta 1740˝. U svom nazivu ona nosi ime gajete, težačkog broda kojim se išlo svakodnevno do udaljenih poljoprivrednih posjeda izvan otoka.

Predsjednik Udruge „Betinska gajeta1740“ ĐENKO ŠANDRIĆ kaže: ˝U brodovima se rađalo i umiralo i starilo. Svaki brod je bio jedna vrsta kuće, i o brodu se praktično vodilo računa više nego o kući, jer bez broda se nije moglo živjeti, kao i bez tovara.˝

 

 

Udruga je uspjela umijeće izrade betinske gajete zaštititi kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Uz to, četrdeset godina od prve ideje, napokon je prošlo ljeto otvoren i Muzej betinske drvene brodogradnje.

KATE ŠIKIĆ ČUBRIĆ, ravnateljica Muzeja betinske drvene brodogranje, priča: ˝Trojica najvećih kalafata iz druge polovice 20. stoljeća su preminuli u godini otvaranja Muzeja: Ćiro Burtina, Šime Šandrić i Šime Jušić. Oni su bili ti od kojih smo uspjeli izvući znanje o konstrukciji betinske gajete.˝

Na tri etaže u središtu mjesta izloženo je tristotinjak eskponata. Kroz dijelove brodova, alate, predmete iz svakodnevnog života i multimedijalne sadržaje nudi se povijesni presjek 300 godina stare tradicije.

 

 

Ravnateljica Muzeja betinske drvene gradnje KATE ŠIKIĆ ČUBRIĆ ističe: ˝Zaboravu se otelo to osnovno znanje o konstrukciji betinske gajete. Mi smo ga zabilježili, sad je na nama da zainteresiramo mlađe naraštaje za drvenu brodogradnju, za izradu brodova i crtanje linija, to je sve što tek treba raditi.˝

Djeca koja pohađaju radionice uče zanat svojih starih ili kako to kaže ANDREA BURTINA: ˝U prošlosti su se samo brodovi radili.  Betina je po brodovima poznata, pa da i mi naučimo kako raditi, da se to ne zaboravi.˝

 

 

S jednom rukom u Betini se dodiruje prošlost i tradicija starih kalafata. Drugom rukom vode se nove generacije koje tek dolaze. More zna biti valovito, ali na betinskoj drvenoj gajeti i dalje se može daleko i sigurno stići.