Pravila za vinogradare

Slovenski su istraživači otkrili zanimljiv rukopis nazvan Vinogradarske knjige, iz 1582. godine. Ovaj najstariji sačuvani pravni tekst na slovenskom jeziku, skup je zakona koji su sadržavali pravila ponašanja u vinogradarstvu.

Vikar Andrej Recelj u 16. je stoljeću odlučio prevesti s njemačkog Vinogradarski zakonik, koji je objavljen u Štajerskoj 1543. godine. Smatrao je da je taj korak nužan kako bi ljudi koji posjeduju vinograde ili rade u njima znali kojih se propisa trebaju pridržavati. Tako su nastale Vinogradarske knjige, zbornik zakona koji je tristo godina određivao kako obrađivati vinograde i kako se vinogradari trebaju ponašati.

Vinogradi koji su se spuštali niz padinu zvali su se "planine". I danas se u mnogim slovenskim krajevima kaže da se ide "u planinu", umjesto "u vinograd". Kamenjari i padine bili su pogodni za uzgoj vinove loze, a zbog izloženosti suncu vinogradi su dobro rađali. Gospoda su zemljište davala u zakup za sadnju vinove loze. Najamnina se zvala gornina a davala se u moštu, vinu ili novcu. Posjednicima je najviše odgovarao novac, jer vino nije bilo dobro čuvano i brzo bi se ukiselilo.

Pošto je ova djelatnost bila važna, trebalo ju je regulirati. Za obradu vinograda bila je nužna suradnja vinogradara, bilo da je riječ o obradi, berbi, prodaji ili uređenju staza. Sve to regulirao je strogi zakon, a njegova provedba pratila se na zborovima vinogradara na kojima su se okupljali zakupci, pod vodstvom vinogradarskog suca i predstavnika vlasnika vinograda. Za nepoštivanje zakona propisane su stroge kazne.

Vinogradarski zakoni ili Gorske bukve kako se nazivaju na slovenskom jeziku, u to su doba postojali u gotovo svim vinorodnim krajevima srednje Europe. Vrijedili su sve do 1848. godine, odnosno do ukidanja feudalizma. Gorske bukve prevedene su na suvremeni slovenski jezik kako bi bile dostupnije široj publici. Originalni rukopis čuva se u Arhivu Republike Slovenije.