Dražgoše deset sati hoda u spomen slovenske slobode

 

Siječanjski Dražgoški pohod putevima Cankarovog bataljona jedna je od najsnažnijih slovenskih tradicija. Ovaj se pohod  organizira u sjećanje na Dražgošku bitku, koja se dogodila između 9. i 11. siječnja 1942. godine u selu Dražgoše, i poljuljala mit o nepobjedivosti njemačke vojske. Nijemci su iz osvete zapalili selo i strijeljali 41 zarobljenika, a ostale prognali. 

Svake godine na pohodu se okupi mnoštvo sudionika.

S jedne se strane odaje počast tragediji, a s druge je to i društveni, sportski događaj.

 

Autorica: Nuša Ekar

Snimatelj: Artur Rutar

 

Dražgoše su gorenjsko seoce, u kome živi manje od  četiri stotine stanovnika.

Pogled na selo pobuđuje osjećaj svojevrsne mirnoće, vrijeme kao da se vratilo više od sedam desetljeća u prošlost, u 1942. odinu, kada je u ovim krajevima divljao rat.

Na Staru godinu u selo je došao Cankarev bataljon. To je uzrokovalo veliki bijes Nijemaca i došlo je do sukoba koji je trajao tri dana. Slovenski borci su se povukli u unutrašnjost teško prohodne šume - na Jelovicu, koju su dobro poznavali. Nijemci su strijeljali četrdeset i jednog stanovnika ovog sela, a mnoge odveli. Zapalili su kuće, gospodarske zgrade, čak i školu i crkvu.

I danas se smatra da je dražgoška bitka bila prva velika bitka protiv njemačkog Rajha, što je zapalila iskru otpora usred okupirane Europe.

 

Pored veličanstvenog spomenika, vidljivog već izdaleka, iz doline, prije gotovo četiri desetljeća jednom od najstarijih seljana koji je preživio strahote rata, rodila se zamisao da se sačuva i uspomena na tu noć.

Nastao je memorijalni pohod Cankarevog bataljona i odmah postao tradicijom. Organizira se svakog siječnja.

 

Memorijalni noćni pohod započinje između 23.00 sata i ponoći kod seoskog gospodarstva Košir, na Pasjoj zaravni.

Jedan od sudionika pohoda JOŽE STANONIK opisuje put: ˝Od Visokog na Pasju zaravan, zatim cijelim putem do Dražgoša i do Rudnog, odakle smo krenuli, ima gotovo 40 kilometara. Toliko vremena treba da se čovjek popne na veliki Triglav i da se s njega spusti u dolinu. A sve je to dodatno začinjeno jer je noć, obično s niskim temperaturama, može biti magla, snijeg ili također kiša. Puno toga može se doživjeti na tom putu.˝

Svake godine na ovom pohodu sudjeluje između 400 i 500 ljudi. Među njima gotovo je uvijek  pola novih sudionika. No,  dosta je i onih koji dolaze svake godine već desetljećima.

 

S jedne strane to je odavanje počasti tragediji, a s druge to je i društveni, sportski događaj. Pohod traje približno deset sati, a vode ga iskusni vodiči.

IRIS TODOROVIČ sjeća se kako je on počeo: ˝ Moji počeci sežu u 1983.godinu. Kao dečko od petnaest godina s društvom sam se upoznavao sa suštinom partizanskog pokreta. Do sada sam bio na dvadeset i pet pohoda. U međuvremenu sam postao i pročelnik pohoda.˝

 

Događaj je dio života ljudi koji ovdje žive.

U radnim grupama se prije pohoda priprema staza: očisti se, postavljaju se dodatne oznake i osiguravaju opasni dijelovi staze.

Na noć pohoda i sljedeći dan Dražgošani otvore vrata svojih domova svim sudionicima kako bi se kod njih mogli zagrijati, odmoriti i okrijepiti.

Iako je danas u prvom planu i želja sudionika za druženjem, možda za iskušavanjem vlastitih sposobnosti, spoznaja o Dražgošama i njihovoj sudbini za vrijeme Drugog svjetskog rata još uvijek zauzima značajno mjesto u sjećanjima ljudi.