Planine, učiteljice života

Skromnost pristupa planinama kao učiteljicama života koje daju snagu pred teškim kušnjama u životu – to je filozofija slovensko-talijanskog bračnog para. Nives i Romano obilaze svijet po njegovim najvišim vrhovima.

 

Talijanka Nives Meroi i Slovenac Romano Benet muž su i žena, ali isto tako i alpinistički tim. Prvi su u paru osvojili četiri tisuće metara visok planinski vrh. Ali njihov je pothvat poseban i po metodi penjanja bez lokalne pomoćne radne snage i, što je još neobičnije, bez boca s kisikom. Nives je prva žena iz Italije koja se popela na Mount Everest bez maske s kisikom. O njima je u produkciji RAI  napravljen pedesetominutni dokumentarac iz kojega izdvajamo petominutnu priču, nastalu u pograničnom području između Slovenije i Austrije, gdje par danas živi, uz snimke s Himalaje što ih je napravio sam Romano. A o njima govore njihovi prijatelji, također alpinisti, Reinhold Messner, Silvo Karo i Peter Podgornik te talijanski pisac Erri de Luca.

Njihova je priča uzbudljiva i inspirativna. Nives je imala 19 godina kad je susrela Romana. Najprije joj je bio planinarski partner, a ubrzo je postao i životni. Sad su oboje već prešli pedesetu i proslavili srebrni pir. No za njih su veća slavlja kad se popunu na neku još višu planinu. 1998. godine osvojili su Nanga Parbat, a svoj prvi vrh od osam tisuća metara 2003. Uspjeli su se ispeti na tzv. Trojac Karakoruma: Gasherbrum I, II i Broad Peak u samo dvadeset dana.

No bilo je i velikih iskušenja. Recimo, kad su se 2007. pokušavali uspeti na Makalu zimi, Nives je slomila potkoljenicu. Romano ju je dva dana nosio kroz maglu niz padinu do mjesta gdje je mogao sletjeti spasilački helikopter. Dvije godine kasnije, na Kangchenjungi, i Romanu je bila potrebna pomoć: dok su se penjali na svoj petnaesti vrh od osam tisuća metara, dobio je “aplastik anemiju”. To je vrlo rijetko, životno opasno, stanje: koštana srž prestane proizvoditi dovoljno krvnih stanica. Nives je i sama odustala. Činilo se da je gotovo s alpinizmom. Ali nekoliko godina kasnije, nakon uspješne transplantacije, opet su stavili ruksake na leđa i krenuli put planinskih vrhova.

2011. par je bio opet na Himalaji. Godinu nakon toga, opet su se pokušali ispetna Kangchenjungu. Međutim, ispalo je naopako: krenuli su s krive strane. Umjesto na glavni vrh, stigli su na srednji od 8473 m. Shvativši pogrešku, jednostavno su krenuli natrag i vratili se u Katmandu. Nisu se naljutili na sebe. Jer tako je to u planinama – njih ne osvajaš, nego od njih učiš. Toga se drže od početka svoje planinarske i životne priče.