Štanjelski vjenčići sv. Ivana

 

Sredinom prošloga stoljeća, u selima na krškom području Slovenije razvio se slikovit običaj: u dane oko ljetne ravnodnevnice ljudi bi od svježeg svijeća pleli vijence i vješali ih na ulazna vrata kuće ili stavljali u prozore. Činili su to u uvjerenju da će ih oni zaštiti od zlih duhova i otjerati nevolje s kućnoga praga. To je također mogao biti pozdrav gostima, ili dobrodošlica novom članu obitelji.

Nedvojbeno je pagansko podrijetlo običaja, koji je u novijem obliku vezan za krijesove uoči Ivanjske noći, pa se posebno rado održava u kućama gdje neki Ivan 23. lipnja slavi imendan. Takav cvjetni vijenac izraz je povezanosti s prirodom, a može biti i lijep dar, koji ističe kreativnost onoga tko ga je spleo.

Simbolična navada predaka bila je nestala poslije Drugoga svjetskog rata, ali je opet oživjela u Štanjelu i okolici potkraj 1990-ih godina, na inicijativu Andreja Malniča iz Goriškog muzeja. Prva ju je prihvatila mještanka Kristina Rudež, koristeći prirodne materijale koji dugo traju i zadržavaju prvotni oblik, bez umjetnih dodataka.  Tradicija se sada širi sve dalje, a upisana je i u slovenski registar žive baštine.