Polcenigo u ritmu igre boja na vodi

Ravnoteža zemlje i vode, prirode i arhitekture, povijesti i tradicije: takav je slikoviti burg Polcenigo – idealno mjesto za opuštajući vikend u ritmu vode koja stalno mijenja boju ovisno o dijelu dana i godišnjem dobu.

 

Malo tko će se požaliti da mu je dosadno, provede li neko vrijeme u ovome biseru pokrajine Furlanije – Julijske krajine, smještenom na samo stotinjak kilometara sjeverozapadno od Trsta. A gotovo svatko će ostati očaran ljepotama krajolika i povijesnim svjedočanstvima koja čuva ovaj gradić. Nastao oko potoka Gorgazzo i rječice Livenze nadomak poznatijeg susjednog Pordenonea, mjesto oku nudi pregršt sugestivnih prizora i iznenađujućih pogleda, a u njima je uvijek dominantan element voda.

U svibnju 2019. Polcenigo zovu novim Jurskim parkom. Naime, u okolici je otkriven golemi fosilni otisak stopala dinosaura na kamenu, koji datira, prema procjenama, još iz doba trijasa – prvog i najkraćeg razdoblja ere dinosaura.

Glede ljudske vrste, ovdje se naselja prate još od prapovijesti, svakako zahvaljujući povoljnom strateškom položaju među pitomim brežuljcima i prirodnim resursima, među kojima je, opet, svakako najvažnije obilje vode. Arheološki nalazi svjedoče o postojanju neolitskih naselja koliba na području močvare Palù di Livenza, koja je od 2011. godine na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.

U V. i VI. stoljeću nove ere, širenjem kršćanstva, ovdje je važno vjersko središte, poglavito zbog svetišta dragih hodočasnicima, poput crkve  Sv. Florijana. U kasnijem srednjem vijeku, kad dvorci postaju bitan element obrane teritorija, niče kompleks utvrđenih palača, a oko njih se grade nizovi seoskih kuća, prema dekretu gospodara Polceniga iz 1200. godine.

Njime su također dobili dozvolu za rad razni obrtnici, trgovci, notari i “fiškali”, jer je cilj bio privući u unutrašnjost što više življa, tradicionalno naseljenog duž morske obale. Na širem ruralnom području razvili su se poljoprivreda i stočarstvo, po okolnim putevima su otvarane krčme i pekare. Ukratko, razvio se pravi srednjovjekovni burg. Kasnije su ga gotovo porušili Turci, a od 1571. je pod vlašću Venecijanske republike, kad proživljava tri stoljeća mira, blagostanja, gospodarskog i kulturnog preporoda. Potkraj XVIII. stoljeća dijeli sudbinu  susjednih utvrđenih gradova, koje zaposjedaju Napoleonove trupe , a potom osvajaju Habsburgovci, da bi 1866. teritorij bio pripojen Kraljevini Italiji.

Povijesne mijene vidljive su i danas u samome gradu, čiji je kuriozum Muzej kuharske umjetnosti, dok zelena okolica privlači mnoštvom privlačnih mjesta za izlete uz rijeke i bezbroj njihovih pritočica.