Kosovelova domačija

Srečko Kosovel, slovenski avangardni pjesnik s početka 20. stoljeća, umro je u dobi od nepune 22 godine, a za njim je ostalo golemo djelo. Za nedavno obnovljen njegov seoski dom brine se gospođa Dragica Sosič.

 

Dom Kosovelovih u slikovitom selu Tomaj na krškom platou blizu Sežane i talijanske granice danas je muzej, koji obilaze ponajviše skupine đaka, a izgleda kao da se u njemu živi i čovjek ima osjećaj da će se vlasnici svakog trenutka vratiti iz šetnje po krškom polju. Za to je zaslužna ponajviše požrtvovana čuvarica – daljnja rođakinja Dragica Sosič. Unatoč poodmakloj dobi, primila se toga posla na molbu općinskih službenika, misleći kako će je ubrzo zamijeniti neki mlađi profesionalac. Ali to se nije dogodilo ni nakon gotovo dvadeset godina, pa ona i dalje vodi brigu o zbirkama unutar kuće i povećem vrtu.

Bilo je to mjesto gdje su se redovito okupljali slovenski intelektualci. Otac obitelji Anton bio je učitelj i službovao na raznim mjestima dok se nije skrasio na dvanaest godina u staroj školi u Sežani, gdje sad također postoji jedna Kosovelova spomen-soba. Majka Katarina Streš bila je iz sela u okolici Kobarida.

Srečko je bio najmlađe od petero djece. Počeo je pisati gotovo od djetinjstva i nastavio za vrijeme studija književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. U studentskim listovima objavljivao je najprije pod pseudonimima S. Sinočka, Vid i Svetovid, da bi pokrenuo vlastiti list “Lepa Vida”, a potom se prihvatio uređivanja drugoga godišta avangardnoga časopisa “Mladina”.

Glede poezije, počeo je pisanjem impresionističkih i simbolističkih pjesama tematski vezanih uz Kras. Potom je iskušavao ekspresionistički izraz, sve dok se preko revije “Zenit” nije upoznao s futurizmom i konstruktivizmom i tu našao svoje pravo mjesto.

Pisao je i pjesme u prozi, crtice, eseje, dramske nacrte, članke i kritike. Od velike su važnosti njegove bogate prijepiske i dnevnici.

Razbolio se u zimu 1926. nakon jednog dugog uzaludnog čekanja vlaka u ledenoj čekaonici željezničke stanice u Zagorju. Kad su mu se u ožujku pluća naizgled oporavila, vratio se u Tomaj, ali se bolest vratila i u svibnju je umro. Imao je točno 22 godine, 2 mjeseca, 9 dana.

Njegove originalne konstruktivističke pjesme koje su uključivale mnogo više od riječi ispisanih na papiru, objavljene su tek desetak godina nakon smrti. Iz njih je razvidno da je Kosovel bio pravi vizionar pisane riječi i danas ga posve opravdano smatraju velikanom slovenskog pjesništva.