Brašno iz posljednjeg minhenskog mlina

 

Zateknete li se pored izloga pekarnice u minhenskoj ulici Neuturmstraße am Platzl, uočit ćete iznad vrata lijep stari “cinkuš” koji označava obrt. No da biste doživjeli pravi smisao toga mjesta, valja se zaputiti duboko u unutrašnjost zgrade. Tu će vas najprije dočekati grozna buka, a onda i niz neobičnih mlinarskih strojeva na valjke, kakvi se više gotovo nigdje ne viđaju. Kupio ih je 1921. djed današnjeg vlasnika, kako bi prešao s proizvodnje pivskog slada na brašno.

Tada ih je bilo više u gradu, ali ovaj je jedini opstao do danas. Bilo je tu dosta uspona i padova, kako svjedoči unuk osnivača Stefan Blum, pedesetogodišnji pravnik, koji se gotovo ugašenom poslu predaka vratio 1980-ih, procijenivši poslovni potencijal novog koncepta zdrave prehrane i proizvodnje pekarskih proizvoda od integralnog brašna različitih struktura. Njegov je mlin sada podešen za dobivanje grubljeg brašna, u kojemu je očuvana većina prirodnih sastojaka žita. Melje se u 16 faza, a pakira prema vrstama: čista krupica, fini griz, krupno brašno s ljuskicama, i konzumno oštro.

Dakako, ovakav “umjetnički mlin” ne može se natjecati s industrijskim postrojenjima poput onoga u Landshutu s 200 tona godišnje proizvodnje, ali se zato Stefan koncentrira na specijalizirane niše: žitarice i brašno u vrećama za male pekarnice, suhe tjestenine, a postao je i stalni opskrbljivač perecima za Oktoberfest te izvoznik za neke pizzerije u Italiji.