Vinska bratovština Valdobbiadene

Punim imenom “Prosecco-Valdobbiadene” vinska je bratovština, utemeljena davne 1946. Otada im je običaj da primaju mladoga pobratima svake posljednje nedjelje u siječnju.

 

Na istočnim rubovima općine Valdobbiadene u talijanskoj pokrajini Treviso, rijeka Piave čini zaokret prema sjeveroistoku, zaokružujući Montello na povelikom vinorodnom brijegu i pod njim ravnicu Marca Gioiosa. Ovo područje, na tridesetak kilometara sjeverno od glavnog grada pokrajine, s oko 35 tisuća stanovnika, još od mletačkih se vremena ističe mnoštvom obrađenih poljoprivrednih površina. Među njima posebno mjesto zauzimaju bujni vinogradi oko mjestašaca San Pietro di Barbozza i Valdobbiadene.

Od ljeta 2019. nalaze se na UNESCO-vom popisu mjesta zaštićenih europskih mjesta svjetske baštine pod punim imenom “Brežuljci prošeka Conegliano i Valdobbiadene”. Riječ je o vinskoj denominaciji koja označava dvije plemenite i izdašne sorte grožđa. Na stranu to što neki vinari već godinama nastoje razgraničiti “Conegliano Valdobbiadene docg” ili samo “Valdobbiadene docg” od denominacija “Colli di Conegliano” i “Prosecco Superiore”, kako bi je učinili neovisnom od Proseccovog sustava. Činjenica je da obje sorte izvlače najbolje iz svojeg plodnog i slikovitog prirodnog staništa.

Ljepote ovdašnjeg ruralnog krajolika obilježio je svojim stihovima i himnama pjesnik i svećenik Onorio Clemenziano Venanzio Fortunato. Umro je početkom 17. stoljeća, a prije toga službovao kao biskup u Poitiersu u Francuskoj. Taj također vinorodan kraj uvijek ga je podsjećao na daleke vinograde njegova djetinjstva, pa je s nostalgijom pisao o tome kako mu se misli vraćaju onamo “gdje vinova loza vječno raste ispod velike planine, na brežuljcima čije gole kose uvijek obnavlja i obavija zelenilo”.

No počeci bratovštine “Prosecco-Valdobbiadene” sežu u znatno manje romantično doba, kad su stanovnici Treviza živjeli u poslijeratnoj oskudici i usljed nedostatka radnih mjesta odlazili ne bi li se zaposlili u dalekom svijetu. Seljaci su tada mahom napuštali svoje vinograde, ili ih prenamjenjivali u povrtnjake, jer se hrana tražila više od vina.

 

A ovakvo udruživanje bilo je jedan od načina da se, usprkos nepovoljnosti povijesnog trenutka, održi stoljetna tradicija vinarstva. Članovi te “vinske ćelije” do danas rade na tome, a oni koji im se žele pridružiti moraju ispuniti posebne uvjete.