Kuća satova – vremeplov u Kunszállásu

Béla Hatvani iz mađarskog Kunszállása u proteklih je četrdeset godina prikupio dosta satova svih oblika i veličina, pa svojim gostima omogućuje posebno putovanje u prošlost.

 

Kotač vremena ne možemo vratiti, ali možemo odabrati hobi koji čuva vrijeme i drži nas mladima – smatra već vremešni vlasnik lijepe žute prizemnice u malenom mjestu županije Bács-Kiskun blizu Kecskeméta na južnom kraju Panonske nizine. Unutar njezinih zidova kucaju goleme zidne ure s utezima, šarene s kukavicom, stolni primjerci nalik skulpturama, golemi kolodvorski i uredski, mali džepni i ručni satovi različitih stilova, iz različitih razdoblja i zemalja.

U privatnoj kolekciji Béle Hatvanija ima više od 700 primjeraka te pruža cjelovitu sliku gotovo svih tipova satova i njima srodnih predmeta u proteklih 300 godina. Zainteresirani se mogu diviti satovima – ima ih više od sedamsto – i drugim antikvitetima. “Kuća satova”, kako je svi zovu, svečano je otvorena 2011. i jedinstvena je na nacionalnoj razini.

Prvi komadi zbirke stigli su 1976., a broj im otada neprestano raste, s tim da se strogo pazi na tri elementa: kvalitetu izrade, umjetničku vrijednost i stručno održavanje.

Kao i mnogi drugi hobiji, ovaj je počeo posve slučajno. Naime, Béla je u mladosti svirao gitaru, često i na vjenčanjima. Nakon jednoga 1976. u staji je ugledao zapušteni zidni sat koji mu se svidio i kupio ga je od domaćina za 50 forinti. Tek je kod kuće uvidio da je pokvaren i stao ga popravljati sve dok nije uspio. Zainteresirao se za urarski zanat i nastavio ga produbljivati, sve dok nije shvatio da je tijekom toga naukovanja promijenio profesiju: više nije išao na svirke, a ure za popravak su se množile. Postao je precizni mehaničar.

Nije mogao prestati istraživati. Redovito je odlazio u Pečuh na sajam antikviteta, gdje bi uvijek pronašao nekoliko lijepih komada, kupio ih i kod kuće popravio. Čak je naučio sam izrađivati dijelove koji bi nedostajali kod starijih primjeraka. Neke je prodavao, ali one koji bi mu srcu prirasli zadržao bi. I tako je zbirka rasla. U zgradi koja je danas muzej živjele su tri generacije: baka i djed, zatim roditelji i, napokon, Béla i supruga Erzsike.

Kad su se preselili u novu dvorišnu kuću, uvidjeli su da je zakrčena satovima i odlučili da si mogu priuštiti njihovo preseljenje u djedovu, jer je bila ostala prazna. U međuvremenu im se pridružio i sin Gábor, pa rado sudjeluje u aktivnostima oko privatne zbirke, koja se danas smatra jednom od znamenitosti Kunszállása.