Rođeni 1899. i 1999.

Današnji dvadesetogodišnjaci i oni rođeni sto godina prije njih, koji su morali u Prvi svjetski rat… Koliko su različiti, a koliko slični? Tražeći moguće odgovore, fotografkinja iz Udina ostvarila je neobično slikovno putovanje kroz vrijeme.

 

Imaginarno putovanje počinje sjećanjem na djeda Alfonsa, rođenog 1899., a završava slikom sina Niccolòa, rođenog 1999. Tako furlanska fotografkinja Ulderica Da Pozzo postavlja vremensku crtu dugu sto godina, na koju postavlja lica i glasove momaka – gotovo dječaka. Oni s početka crte morali su proživjeti ekonomsku krizu i dva rata, a ovi s njezina današnjeg kraja bore se s drugačijim čudovištima i strahovima. Između njih se nižu misli, snovi, pjesme, sitni dnevni rituali…

Izložba sa 128 fotografija i video intervjua u udinskoj crkvi Sv. Franje, te prateća knjiga pod naslovom “Dečki ’99”, daju usporedni prikaz dvaju naraštaja mladih “od rovova do Instagrama”. Iz toga susreta, izravnoga i silno iskrenoga, nastaju refleksije o svakodnevnome životu mladih gorštaka. Tu negdje su uvijek i lica njihovih majki, sestara, djevojaka…

Sve se promijenilo. Ili možda, ipak, nije? Želja za modernim vremenima i otpor tradicije stvaraju nerazdruživ spoj. Jer u pozadini je uvijek ljepota krajolika, radost i bol koji donosi sudbina ljudi s planine. Koliko god težak on bio, Ulderica Da Pozzo uvijek govori o “svojoj Karniji”.

Pripremajući ovaj projekt, ona je doslovno pokucala na vrata svih pokrajinskih općina, kako bi dobila osobne podatke o dvjema generacijama. Istraživanje je pokazalo, primjerice, da je 1899. godine Ampezzo imao 108 dječaka, a danas ih je samo 5. Demografska kriza pogodila je manje gradove posredno: smanjenje usluga, zatvaranje škola i mljekara, prazne prostorije mjesnih zajednica i klubova, nezaustavljivo klizanje prema urbanim središtima u dolini. Glasovi ljudi pričaju svoje intimne priče. Lica daju konkretan prikaz pojedinačnog i kolektivnog identiteta.

 Fotografkinja je svakome dala priliku da izabere mjesto na kojem će se slikati. “Kontekst je to pun emocionalnih ili afektivnih konotacija”, komentira ANGELO BERTRANI, autor drugog sveska knjige uz izložbu. “Iza nositelja neke teme, ili oko njega, nalaze se mnogi aspekti simbolične prirode: zvonik crkve, plava voda alpskog potoka, vrata tipične kuće. Skup portreta na kraju postaje kolektivni portret ove zemlje i njezine budućnosti.”