Ambrotipija umjesto fotografije

Danas smo okruženi fotografijama. Ali nekad je to bio mukotrpan rad. Nije se moglo bez kemije i jake optike. Jedan snimatelj iz Južnoga Tirola htio se okušati u tome, pa je otkrio ambrotipiju.

 

Otkako imamo umrežene pametne telefone i tablete, svatko može u bilo koje doba staviti slike na internet i dijeliti ih s drugima do mile volje. Tko uopće razmišlja o prvim fotografima, koji su morali imati goleme kamere, kemikalije za razvijanje, a prije svega za svaku fotografiju idealan motiv, jer je to bio skup zanat. Upravo je to bilo izazov Kurtu Moseru. Uvjeren da nijedna moderna tehnika na svijetu ne može, čak ni približno, ispričati priče njegovih rodnih planina na dovoljno intenzivnom vizualnom jeziku, oživio je ambrotipiju, posebnu tehniku ​​koja se rabila u najranijim danima fotografije.

Naziv potječe od grčkog “ambrotos”, što znači “besmrtno”, a postupak je manje-više ovaj: ploče od crnog stakla prvo se oblože posebno miješanom kolodijskom emulzijom, zatim senzibiliziraju u srebrnoj kupki i napokon snime kamerom velikog formata. Još uvijek mokra fotografija se razvije u tamnoj komori, a zatim se fiksira i zapečati uljem lavande i sandarakovom smolom.

Budući da su fotografije otisnute izravno na crno staklo, svaka je od njih pozitiv koji se ne može kopirati ili reproducirati, niti smanjivati ​​ili povećavati, kao što se radi s negativima, analognima ili digitalnima. Dakle, svaka staklena ploča je unikat.

Ploče od crnog stakla osjetljive na srebro “vide” svjetlost koja za nas ljude ne postoji, odnosno ultraljubičasto svjetlo izvan našeg spektra kalorimetrije. Ambrotipija podrazumijeva i poseban fotografski jezik, jer nema gotovo nimalo dubinske oštrine. To je zbog činjenice da je format ploča golemih od 50 × 60 cm do 120 × 150 cm, što podrazumijeva upotrebu leća duge žarišne duljine – kod Kurta počevši od 800 mm pa sve do 1780 mm.

Prekrasnom kamerom s drvenim kućištem iz 1907. on snima krajolike i ljude tako da iz njih izvlači obrise inače nevidljive našem oku. Rezultat su slike posve različite od onih na koje smo navikli danas. Tako se na njegovim ambrotipima lica južnotirolskih seljaka doimaju kao da su iz nekog drugog doba.Za svaku fotografsku sesiju trebaju mu obično cijela dva dana. Tehnika je jako skupa, drugim riječima svaki “metak” mora biti dobro osmišljen i isplaniran. Nema mogućnosti popravka.

Ali rezultati su zato spektakularni i za njega vrijedni svake uložene minute.