Vid nije uvjet za sreću

Prije tri godine imali smo reportažu o slijepom Mađaru koji se posvetio podizanju svijesti o nadilaženju invalidnosti. Pandemija korone donijela je još više izazova. Razvio je cijelu mrežu pomoćnika. I našao ljubav!

 

Budite iskreni. Znate li kako pomoći osobi oštećena sluha ili vida ili slabije pokretnoj osobi? Nije znao ni Szabolcs Kurucsai dok nije u dobi od 35 godina izgubio vid i morao se priviknuti na novi život. Sad već sa svima, a pogotovo s djecom, bez ustezanja razgovara o sljepoći i ukazuje na poteškoće u kojima mu videći mogu pomoći uz malo dobre volje. Posljednjih je mjeseci i njegov život postao teži, ali on ni ovaj put ne odustaje. Naprotiv! Čovjek ne mora nužno imati vid da bi imao viziju. On je živi dokaz za to.

Po zanimanju profesionalni maser, nenadano se našao u situaciji da mora svladati nove vještine. No, nikako se nije htio ograničiti na traženje poslova koji se inače povezuju sa slabovidnim osobama, poput operatera na telefonskoj centrali. Upisao se u kuharsku školu i uspješno je završio. Prošao je specijalizaciju za barista i sad se sprema obučiti za sommeliera. Uz redovite aktivnosti, poput prezentacija u školama i vrtićima o tome kako žive slabovidni, okušao se u videoprodukciji. Rezultat je niz edukativnih, i nadasve zabavnih, filmića na tu temu.

Još 2017. izabran je za osobu godine kao kandidat Kluba RTL-a iz Kisteleka na glasovanju za južnu Mađarsku. Tako su ga mnogi upoznali, što mu olakšava poslovne kontakte. A svi su usmjereni na to da drugim osobama s nekim oblikom invaliditeta podignu samopouzdanje i olakšaju prelaženje prepreka.

Ističe kako je posebno teško onima koji se s time suoče u kasnijoj dobi, jer moraju gotovo sve učiti iznova, kako bi u poznatom svijetu funkcionirali potpuno drugačije. Ali to nije razlog da odustanu od svojih snova i planova. Otkad se oženio, rado se šali: “Još nisam vidio svoju ženu, ali nema veze.”

No jedna ga stvar stvar zaista živcira, jer je nikako ne može dokazati ljudima koji ga susreću dok hoda ulicom sa svojim psom vodičem. Szabolcs objašnjava po stoti put: “Najvažnije je da psa koji radi ne dragamo! Isprva me to veselilo, jer imam psa i stoga priliku za još više kontakata! Međutim, ne možeš se pomaknuti a da deset-dvadeset-trideset ljudi ne dođe do tebe govoreći kako imaš lijepog psa. Ili upravo sjediš na klupi, kad dolazi gospođa koja pita može li vas fotografirati? Pomislim kako me sigurno prepoznala s televizije, a onda će: ne vas, psa. Kažem, naravno!”