Topolò i umjetnost ambijenta

“Radionica – postaja Topolò” događaj je pod vedrim nebom, bez pozornica i preciznih satnica, posvećen kulturnom eksperimentiranju s istinskom snagom mjesta.

 

Tražeći Topolò na talijanskoj granici sa Slovenijom, morate se popeti na uzvisinu od 580 metara iznad mora, među brdima na krajnjem istoku pokrajine Udine. Ime mu treba tražiti na pola puta od slovenske riječi “topol” i talijanske “pioppo” za topolu, jer je teren gusto obrastao tim drvećem.

Teško dostupno na kraju ceste, koja je oduvijek bila posljednja granica suprotstavljenih svjetova, selo je tijekom stoljeća trpjelo mnoge nedaće povijesti, a najgora je bila ujesen 1917. bitka za Kobarid, jedna od najtežih u Prvome svjetskom ratu. Kao sva ostala sela u dolini rijeke Natisonea, već potkraj devetnaestoga stoljeća bilježi snažnu tendenciju iseljavanja, a gospodarske vanjske migracije osobito jačaju nakon polovice dvadesetoga stoljeća.

Danas ima tridesetak stalnih stanovnika. Najstarija kuća, nasred glavnog seoskog puta, ondje stoji još od srednjeg vijeka, dostupna svakom pješaku. Zapravo je to kompaktna izba s dvjema prostorijama od kojih je svaka podijeljena na tri razine, a u prvoj se ističe velika peć prekrivena pločicama od majolike.

Ona svakoga srpnja od 1993. postaje središnje mjesto susreta umjetnosti i komunikacije. Riječ je o međunarodom događaju koji udružuje filmove, dizajn, fotografiju, glazbu, poeziju, kazalište… A sve što se događa osmišljeno je u izravnoj vezi s mjestom, koje tako postaje glavnim pokretačem stvaralaštva.

I sve se događa bez preciznih satnica. Jedine su oznake: “nakon zalaska Sunca”, “popodne”, “predvečer”, “u suton”… Nema niti pozornica, a izmiješana su stvarna i imaginarna mjesta kreativnih susreta : zračna luka, 5 veleposlanstava, pošta za stanje savjesti, čekaonica za pisce i redatelje u tranzitu, Institut za vode, Univerzalna galerija slika, Knjižnica za knjige srca, Hostel za zanemarene zvukove, bar ili autobus na kraju ceste.

Radionice su besplatne. Jedan od umjetničkih direktora MORENO MIORELLI ističe: “Mi nikoga ne zovemo, mi smo samo neka vrsta kontrolora, a imamo kustose širom svijeta. Oni su naš pravi ambasadori, savjetuju nam situacije, osobe, intervencije u stvarnost…” Neke je sudionike ovamo dovela puka znatiželja. Među njima je i talijanski televizijski i radijski voditelj, redatelj i glumac PIERFRANCESCO DILIBERTO-PIF, koji kaže: “Morao sam doći u Topolò, a nisam imao pojma što je to… Kao i mnoge, privuklo me to ime.”