Djedovi i djeca

 

 

Otkako mu je umrla žena, Jurin otac se tijekom ljetne sezone ponovno preselio na Strugu, gdje je zaslužio svjetioničarsku mirovinu. Dida IVAN KVINTA objašnjava:

“Priko 100 godina smo mi u ovoj službi. Najprije je bio otac, onda sam ga naslijedio ja, odslužio svojih 40 godina i onda poslije je naslijedio sin.

Njega niko nije tjera, moga je radit i nešto drugo da je tija. Nije tija, a šta ću mu ja.”

 

NADA: “Pošto se mi bavimo i turizmom na svjetioniku, naš ‘Plovput’ iznajmljuje apartmane i onda imamo goste iz cijelog svijeta, predivne goste. I onda nemaju, ili vrlo malo imaju suvenira sa svjetionika. Pa sam ja njima htjela približit’ na ovaj način da nešto ponesu sa sobom sa svjetionika. Zato radim ove bočice. Punimo ih sa rakijom koju radimo od svih mogućih voćaka i biljaka, tako šta se njima sviđa. Ja ukrasim malo sa školjkicama i ovako opletem i uglavnom im poklonim.”

JURE:

“Na Lastovu je svejedno, živio u na svjetioniku ili u selu. I tako svako jutro ideš kupit kruh, vidiš ljude. Ako nešto tribaš napravit, sam odlučiš kad ćeš to napravit – hoćeš ić u 8 ili u 9 opiturat nešto, ili zacementirat, i odlučiš koliko dugo treba. Možeš i noću ako ti je volja. Dok to ne možeš ako radiš u nekoj firmi – uvik ti neko dođe sa njegovom odlukom.”

DIDA IVAN:

“A slušaj, kad čovjek mora onda sve je dobro. Glavno da obezbIjediš sebi i djeci kruha. A ono ostalo, što god se može…”