Zime i ljeta

 

 

JURINA je godina jasno razdijeljena na dva dijela: toplo i hladno vrijeme. Kaže: “Liti je veliki muving. Svi koji dođu na otok žele vidit svjetionik pa je to tu dnevno i po 100 ljudi. A zimi toga nema. Zimi se baviš ono sobom i stvarima koje ti tribaju da bi preživio: masline, ulje, polje… Manja je gužva. A šta je lipše? I jedno i drugo je lipo.”

NADA: “Kad imaš djecu, obitelj, onda ti je svejedno, barem ja mislim, jesi li u gradu ili na svjetioniku. U stvari, nije svejedno, ali mi smo htjeli na samom startu da djeca imaju neku slobodu, da ih ne moramo sputavati. Jesmo mi često išli i u gradove – u Lošinj odakle sam ja, i u Šibenik svaka tri mjeseca. Djeca nisu bila izolirana. Ali svaki povratak ovdje, to je stvarno nešto neopisivo.

Nadamo se da ćemo imati priliku da mali dobije stipendiju. To bi nam puno pomoglo, to jest njemu, i dalo mu možda neko samopouzdanje i sutra mogućnost da se vrati na otok. Jer to su neki uvjeti, pošto otok izumire. Da tu može nać’ neki posao i živjeti, jer voli ovaj otok.”

Dok bračni par svjetioničara večera nakon obavljenih dnevnih obveza, zvoni mobitel. To je kćerka koja studira u Šibeniku. NADA:

„Nina, alo srićo. Šta ima? Jesi bila na faksu? A i ti mi ručaš. Je li sve u redu? Ajd’, onda se čujemo večeras. Pusa. U slast, bok…