Segedinske papuče

Majstorsko papučarstvo cvalo je u Mađarskoj sve do početka 20. stoljeća. A sad se glasovite vezene segedinske papuče rade uglavnom kao uporabni suveniri.

 

“Papuča” je riječ turskog porijekla, a u Mađarskoj se pojavila krajem 16. stoljeća. Njezina ručno šivana, ukrašena varijanta je papuča iz Segedina. U ovome južnomađarskom gradu stoljećima je radilo mnoštvo samostalnih majstora, ali je prije nekoliko godina umro i posljednji segedinski papučar. Posebnost je i to da se naprave dva ista komada obuće i tek se nošenjem odluči koji je lijevi, a koji desni.

Danas ima tek nekoliko osoba, ne tako mladih, koje znaju pravi način ručne izrade, jer svaki se dio radi ručno. Potplati se režu po jednoobraznim kalupima. Također je važno da su se sačuvali originalni motivi za vezene gornje dijelove, koji mogu biti od pusta, kože, svile… Samo trebaju vješte ruke koje će, uz dovoljno strpljenja, izvesti te minuciozne ukrase. Stoga se umijeće izrade ove jedinstvene obuće nastavlja u muzejskim radionicama, ne bi li se tradicija održala živom.

Prigode za to pružile su izložbe, organizirane u povodu 500 godina postojanja segedinske papuče,  pod nazivom “Jedinstveno” i  “Neobični suradnici” u gradskom muzeju Ferenc Móra. Prošle je godina umijeće njezine proizvodnje i uporabe dodano na popis vrijednosti svjetske nematerijalne kulturne baštine. Segedinske su papuče čvrsto povezane s poviješću grada i narodnim tradicijama Segedinaca. No što ih čini tako posebnima?

Najstarija je crna baršunasta “turska papuča”, kasnije rađena i od svile, koja se inače koristi za haljine. Nekad je na njima bilo i perlica, pa su ih djevojke mogle nositi po balovima. Radile su se u obliku cipelica ili natikača. One dublje bez pete bile su namijenjene muškarcima ili starijim ženama. Za starije muškarce radile su se debele od vunenog sukna, a i one su često bile vezene. Po običaju su djevojke, uz zaručnički prsten, dobivale bijele natikače, a udane žene nosile bogato vezene od crvenog baršuna.

U 17. se stoljeću razvilo mnoštvo različitih vezenih motiva, a posebno su bile u modi visoke potpetice. Papuča je često bila podstavljena, s ušivenim zakovicama, a peta prekrivena finom kožom. Plemenite dame imale su do pet ili šest pari papuča. Segedinci su ih najviše nosili u 19. stoljeću, pa su tada postale neizostavnim dijelom narodnih nošnji.  Između dva svjetska rata papuče su postale uglavnom kućna obuća, koja se sad iznova otkriva.