Budućnost lepoglavske čipke

 

Tridesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme kada je lepoglavska čipka osvajala nagrade na sajmovima u Berlinu i Parizu, cijena boljeg čipkarskog uratka bila je jednaka cijeni jedne krave. Od tada se ukus i platežna moć kupaca promijenila, no vještina čipkarica je ostala. U kraju gdje je nezaposlenost 12 posto, a prosječna plaća oko 500 eura, suvremene čipkarice uz pomoć muzejskih i etnoloških stručnjaka traže način da održe i unovče vještinu kojom raspolažu.

 

Autorica: Nives Bilić

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

 

ŠTEFICA ŠPILJAK Čipkom se bavi već 20 godina. Čipkom su se bavile njezina mama i baka… S obzirom da je trenutno nezaposlena, čipka joj puno pomaže u trenutačnoj financijskoj situaciji.

 Vještina pletenja lepoglavske čipke dio je UNESCO-ove svjetske nematerijalne baštine.

Pred nama nastaje lepoglavska čipka: najljepša čipka na batiće  međunarodnog najtecanja 2011. u ruskoj Vologdi.

 Lepoglavske žene čipkarstvom se oduvijek bave, ne iz dokonosti, nego iz potrebe. U ovom kraju uz hrvatsko-slovensku granicu, kvaliteta zemlje je slaba, pa su se uvijek tražili dodatni prihodi. Oskudijevajući u svemu osim u volji da prežive, stare su čipkarice svoja prva sredstva za rad tražile u prirodi.

 ANA ČRETNI se sjeća: „Onda smo se snašle prijateljica i ja. Uzele mladu tikvu na polju, ona je mekana… i napravile smo batiće od drveta i onda smo počele raditi čipku.“

 Dokumentiranje sjećanja čipkarica o svakodnevici nakon 2. svjetskog rata, dio je istraživanja koje provodi  etnologinja dr.sc. Tihana Petrović Leš.

 

Čipka je tridesetih godina prošlog stoljeća imala svoje zlatno tržišno doba. Danas se teško prodaje. Izrada je dugotrajna, i zato skupa. Čak i oni koji cijene ljepotu, danas često ne nalaze novca i načina da je iskoriste u suvremenom životu. Kompromis sa stvarnošću nađen je u turizmu koji se temelji na primijenjenoj etnologiji.

TIHANA PETROVIĆ LEŠ objašnjava: „Primjenjena etnologija znači da etnolog ono što istražuje u kabinetu može primjeniti na terenu.Čipka je tu jedan objedinjavajući kulturni element kroz koji se može prikazati kulturna baština  na suvremen način, a to je eko muzej – sasvim nova forma muzeja u Hrvatskoj.“

 U budućem ekomuzeju Lepoglave, uz izrađivanje čipke, mjesto će naći i druge tradicijske vještine.

 DRAGUTIN JAMINIĆ, umirovljenik s 38 godina staža u zdravstvu, cijeli je život radio i izlagao skulpture od drva.

 U ovom se kraju bave i izradom predmeta od lika, komušine, papira te vezom na platnu.

 Kao i svaki ozbiljan posao, novi muzej treba menadžera. Ovdje je to DRAGANA LUCIJA RATKOVIĆ, konzultant i menadžer u kulturi, koja pojašnjava: „Eko muzej je muzej zajednice. On ima riječ muzej ali se ne veže za zgradu nego na teritorij u kojem obitava neka zajednica, često nije ni administrativno poklopljeno gdje žive ti ljudi povezani zajedničkom bašitnom i okolišem koji je nastao u odnosu na čovjeka i njegovo djelovanje tijekom stoljeća.“

 

U samo sto godina, ljudi s okom koje u mrazu vide uzorak za čipku, postali su rijetkost. Tradicionalni proizvodi možda su stvar prošlosti, no vještina njihove izrade danas je muzejska vrijednost koja i u suvremenog čovjeka pobuđuje interes.

 

 

 

 

 

 

Vezane teme:

Zadruga lepoglavske čipke

Eko muzej u Lepoglavi

Međunarodni festival čipke