Hmelj iz Savinjske doline

Slovenija je peta zemlja proizvođačica hmelja na svijetu, s tri posto svjetske proizvodnje te kulture. U Savinjskoj dolini ima ga toliko da su postavili fontanu iz koje teče pivo.

 

Proizvodnja hmelja (lat. humulus lupulus) ima dugu tradiciju u zemlji gdje je jedna od bitnih poljoprivrednih aktivnosti i temelj prepoznatljivih pejzažnih značajki, pogotovo u Savinjskoj dolini, koja je najpoznatija i najcjenjenija po aromatičnoj raznolikosti te biljke. Kao industrijska grana postoji već oko stoljeće i pol, a prvi se proizvodi od hmelja bilježe u samostanima već u 11. stoljeću, otkada su najpoznatije slovenske plantaže ove poljoprivredne kulture bile ograničene na područja Ptujskog polja, Koruške i sliva rijeke Drave.

Specifična kombinacija prirodnih uvjeta, predalpske klime i kvalitete tla, omogućuje proizvodnju širokog raspona sorti hmelja, koje su s vremenom stekle svjetski ugled. Uzgoj slovenskog hmelja tradicionalno je izvozno orijentiran: 99% odlazi na proizvodnju piva, koje se najviše izvozi u zemlje EU, SAD, Vijetnam i na Sejšele. Tek oko 1% hmelja namijenjeno je za ljekarne, kozmetiku, čajeve i kućno konzumiranje.

Danas se u Sloveniji uzgaja dvadesetak vrsta hmelja, a sve su rezultat domaće agronomije i usmjerenog križanja. Najpoznatije je autohtono “savinjsko zlato”, potom iznimno aromatične sorte “Aurora”, “bobek”, “Savinski golding” i sve popularnija “Celeia”, a među najnovijim vrstama ističu se “štajerski zmaj” i “štajerska lisica”.

Tome je u mnogome pridonio rad Instituta za hmeljarstvo i pivovarstvo (IHPS), koji je osnovan 1952. iz realne potrebe za moderniziranjem tehnologija i održavanjem konkurentnosti na sve zahtjevnijem tržištu. Njegovi stručnjaci otada odabiru najplodnije i najotpornije sorte te stvaraju nove. Također rade na stvaranju genske banke, koja je od velike važnosti za uzgoj hmelja na svjetskoj razini.

Kakvi su svjetski uvjeti i prognoze glede uzgoja, može se iščitati iz podatka da je godine 1992. na svijetu bilo 92 tisuće hektara tla zasađenog hmeljem dok je danas 49 tisuća. Međutim, od 1992. godine, unatoč gospodarskoj krizi, proizvodnja piva raste, u prosjeku nešto manje od dva posto godišnje.

Sorte su poboljšane glede plodnosti i sadržaja tvari potrebnih za dobro vrenje piva, a s druge su strane i pivovare dosta radile na tehnologijama, pa količina dozrelog piva više ne ovisi samo o trenutnoj berbi, a višak prinosa moguće je koristiti kada je žetva gora. To je dobra vijest za pivopije, jer proizvođačima nije lako opstati na zahtjevnom tržištu, pa nastoje održati kvalitetu i smišljaju uvijek nove vrste i okuse piva.