Kiparski pogled rukama

Jedan momak iz Bolzana izgubio je vid nakon prometne nesreće prije tridesetak godina. Tada je počeo učiti kipariti po opipu. A danas na njegove izložbe dolazi pola Južnog Tirola.

 

Andrea Bianco danas je pedesetogodišnjak. Tragedija gubitka vida snašla ga je u hipu: automobil, što ga je vozio vraćajući se s izleta s vjerenicom, prilikom pretjecanja se našao stiješnjen između kamiona i platane pokraj ceste.  Imao je tada 21 godinu i studirao. Bio je pun planova i očekivanja, kao i svatko na pragu mladosti, ali morao ih je brzo promijeniti i prilagoditi se novim uvjetima.

Njegova je prednost uvijek bila dobra narav, a sreća da je djevojka ostala uz njega. Koliko je jak karakter, otkrivao je malo-pomalo. Vrlo brzo nakon navikavanja na doživljaj svijeta opipom, u njemu se rodila želja da svoj unutrašnji život prenese drugima kroz umjetnost.

Riječ ili glazba nisu bili njegov izražajni svijet, pa se odlučio za skulpturu. Isprva je eksperimentirao raznim materijalima: drvom, keramikom, a naposljetku se suočio i s mramorom, koji je svakako najzahtjevniji.

Ne popušta Andrea pred teškoćama. Neprekidno radi i sve je sigurniji u ono što je shvatio na početku: dodir je osjet koji ga može voditi tijekom svih njegovih umjetničkih “šegrtovanja”. Rukama kao da uranja u svoje skulpture. Reproducira životinje, osobe i geometrijske figure. No u jednom trenutku ženski lik postaje osobitim predmetom njegovih umjetničkih traganja. Napravio je popriličan niz tih skulptura i postigao da one,  uz posve malo bitnih detalja, na osobit način otkrivaju razne aspekte ženske duše.

Nakon svih tih godina istraživanja unutar vrlo uske kiparske niše, neki su kritičari  našli izraz koji savršeno opisuje Andreu Bianca: on je umjetnik koji vidi rukama.

Ali ne treba zanemariti niti sve ono što vidi dušom i što ga navodi na aktivan stav prema ljudima iz svoje okoline. Silno je društveno angažiran i čini sve što može kako bi umjetnost bila dostupna svima, a pogotovo onima koji ne vide očima. Njegova je zasluga  senzibilizacija institucija u Južnome Tirolu za poticanje muzejskih uvjeta kakvi pogoduju osjetu dodira. Tako i oni koji imaju fizički osjet vida s vremena na vrijeme dobiju priliku proširiti vlastite vidike.