Stare sorte jabuka talijanskog sjevera

Talijanski je sjever domovina mnogih vrsta jabuka i hvali se s pet milijardi plodova na godinu. No masovna proizvodnja često znači gubitak autohtonih sorata.

 

Iako je Alto Adige ponajviše planinski kraj, ima razvijeno poljodjelstvo. A zahvaljujući snažnoj potpori mjesne politike, gorska je agrikultura u najnovije vrijeme postala dokaz suvremenosti i primjerenih promjena. Naime, u dolinama su uglavnom nasadi jabuka. Njihova je proizvodnja otvorena međunarodnome tržištu, koje neprekidno diže letvicu komercijalizacije. Posljedica je toga progresivan gubitak sorata što su ih nekoć masovno uzgajali na planinskim pristrancima.

Prema istraživanju pokrajinskoga laboratorija Laimburg, moglo se izbrojiti najmanje sto starinskih sorata jabuka i danas ih proučavaju kako bi rekonstruirali njihovu gensku baštinu te pokrenuli proizvodni ciklus, uz  mogućnost stvaranja novih sorata. Laboratorij ima i svoju banku pomno čuvanoga starinskog sjemena.

Rukovoditelj radne skupine “Pomologia” (Znanost o jabukama) Centra Laimburg Walter Guerra samouvjereno poručuje: “Srušit ću tvrdnju da je oslabila bioraznolikost jabuke! Na svijetu postoji osamdesetak programa koji se služe i divljim vrstama… Recimo, našu domaću jabuku oplemenjuju kazahstanskom, vrlo vrijednom i genski snažnom sortom. Prijevoz između udaljenih zemalja zahtijeva jedan otporan, kako se to danas kaže, main stream proizvod. Sve što stiže do potrošača preko robnih lanaca ograničeno je oskudnim prostorom velikih zelenih tržnica koje mogu ponuditi ne 30, 40, 50, nego najviše 10 vrsta…”

No već su neki voćari odlučili sami pridonijeti bioraznolikosti. Primjerice, Theo Libera istupio je iz strukovne udruge i počeo proizvoditi jabuke koje sam bira. Dotle su njegovom proizvodnjom upravljali drugi, uglavnom se držeći pravila uzgoja najisplatljivijih sorata. On sad izravno prodaje sav urod, na veliko zadovoljstvo svojih kupaca. Najveća mu je nagrada kad čuje pohvale svojim inovacijama, koje zavidno osvježavaju paletu nepčanih užitaka.

Zato kaže: “Mislim da takva metoda izbora nije za sve, jer seljak koji obrađuje pet ili sedam hektara nema vremena za takvo cjepidlačenje. A ja imam samo 3.200 četvornih metara zemlje, pa imam vremena u izobilju. Imam ga i za komercijalu. No nažalost, seljak je na to naviknut: oni zapovijedaju, on sluša, nema problema, zadovoljan je crkavicom koju daju.”

Taj put nije lak i nije za svakoga! Privuče li Theo vrijedne sljedbenike, mogao bi pridonijeti opstanku svih tih bogatih boja, slasnih okusa i vrhunskih prehrambenih vrijednosti jabuka kakve se nigdje drugdje više ne susreću – ako je moguće prije nego što njihovo sjemenje padne u zaborav ili posve nestane!