Životna misija Ruže vukovarske

Ruža Marić, legendarna ravnateljica Muzeja grada Vukovara i osnivačica novog Muzeja vučedolske kulture ove se godine sprema u mirovinu. No hoće li znati mirovati legendarna Ruža vukovarska?

 

Prva zgrada koja je u sumanutom rušenju Vukovara 1991. godine strahovito nastradala, bila je povijesno jedna od najvrednijih: gradski ponos, spomenik nulte kategorije – palača grofova Eltz. U njoj se i tada nalazio gradski muzej. Kad je grad okupiran, svi eksponati muzeja završili su u Srbiji, a nekadašnji djelatnici snašli su se gdje su mogli i znali.

Jedna od njih, arheologinja Ruža Marić, prognanica u Zagrebu, 1993. je postala ravnateljica praktički nepostojećeg “vukovarskog muzeja u progonstvu”. Već je tada počela borbu za povratak muzejskog blaga, iako zapravo nije mogla ni pretpostaviti hoće li se ikad muzej bez eksponata vratiti u svoj grad. Ona se vratila 1998. i otada za nju nije bilo nesavladivih prepreka.

Čudo se događalo postupno, korak po korak. Napokon je uspjela povratiti otuđene eksponate i obnoviti barokni dvorac. Potom je 20 godina nastavila osmišljavati jedan od najljepših i najpotpunijih gradskih muzeja u Hrvatskoj, koji današnji stanovnici Vukovara osjećaju svojim i bliskim, jer ih svakodnevno podsjeća kako je reinkarnacija uništenog grada moguća.

U siječnju 2014. izloženo je oko dvije tisuće restauriranih predmeta. Suvremeni pristup načinu prezentacije muzejske građe muzeju je donio 2016. nagradu Silletto Europskog muzejskog foruma. Njegove zbirke govore o osam tisuća godina povijesti grada i bliže okoline. Ali najvažnije je to da on ne svjedoči samo o prošlosti, već je uklopljen u sadašnjost. U suradnji s drugim institucijama, umjetnicima i kulturnim djelatnicima iz cijele zemlje tu se neprekidno odvijaju izložbe, priredbe, promocije, radionice.

Ulažući sve svoje snage u cjelovitu kulturnu obnovu grada, sveprisutna ravnateljica, koja je s vremenom dobila nadimak Ruža vukovarska, i sama je postala na neki način institucija. Hoće li mirovati u mirovini? Teško…