Velebitski život Slavonca Josipa

Josip Frketić okusio je život čuvara Parka prirode i to mu je postao način života. Lica Velebita, koja je polako otkrivao, on vidi malo drugačije od ljudi koji su tu odrasli. 

Od prijevoja Vratnik na sjeverozapadu do kanjona rijeke Zrmanje na jugoistoku, najviša hrvatska planina pruža se u dužini od 145 km, zauzimajući površinu od dvjestotinjak tisuća kilometara. Park prirode "Velebit" najveće je zaštićeno područje u Republici Hrvatskoj. Od 1978. uvršten je u mrežu međunarodnih rezervata biološke raznolikosti, a obuhvaća i dva nacionalna parka: "Paklenicu" i "Sjeverni Velebit". 

Veliki hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj Vladimir Nazor (1876. – 1949.) pjesmu o njemu počinje ovako: "Velebit se zovem, junak sam ti pravi, kamen-krunu nosim na ponosnoj glavi..." Upravo tako svoje radno mjesto vidi čuvar parka prirode Josip Frketić. Već dvadesetak godina obnaša tu zahtjevnu i odgovornu dužnost. Kad se javio na oglas za posao daleko od rodnog doma, i sam se sebi čudio. Odrastao je u slavonskoj ravnici. A posao je dobio sigurno i zato jer je zračio voljom da se prilagodi. 

Planinski gorostas nad morem mjesto je njegova izbora. Lutajući s fotoaparatom, postao je i vješt lovac na skrivena mjesta i trenutke tijekom samotničkog lutanja velebitskim krajolicima, koji pružaju potpuno različit pogled krene li se sa sjeverne ličke ili južne dalmatinske strane: špilje, šume i slapovi, polja i sela, ljudi i životinje... Josip kaže da je uvijek više na poslu nego doma. 

Među prvima je ušao u netom obnovljene Cerovačke špilje. Hirovita Zrmanja, koja naprasno mijenja ćudi od izvora do ušća, najdraža mu je učiteljica. A nekadašnji učitelj, koji danas čuva koze pokraj stare polurazrušene škole, uvijek mu je drag sugovornik. Poznaje doslovno svakog seljaka na kojeg bi za svojih istraživanja mogao susresti. I svako jutro se budi s jednom mišlju: što ću danas otkriti?