Tounjski dvokatni most

Dvoetažni kameni most u kanjonu rijeke Tounjčice, impozantan spomenik, smatra se vrhuncem povijesne hrvatske mostogradnje.

Nakon izgradnje glavne prometnice A1 od Zagreba prema Jadranu, dužina mreže autocesta i poluautocesta u Hrvatskoj porasla je na 1307 km. I to je tek dio cjelovitog plana premrežavanja zemlje putovima, koji uvijek donose napredak mjestima kroz koja prolaze. Bilo je tako još od antičkih vremena. Prve prašnjave, popločane, ili granitnim kockama poboljšane, ceste povezivale su Gorsku Hrvatsku s morem, a pravi procvat doživjele su u 18. i 19. stoljeću. Kao središnje mjesto tada se spominje Karlovac, krajnja točka do koje su trgovci mogli dovoziti robu Dunavom, Savom i Kupom, te on tako postaje križište riječnog i pomorskog prijevoza.

Strateško mjesto na obali bila je riječka luka, gdje se Sredozemno more najviše približava Beču, pa je njezina dobra povezanost sa srednjoeuropskim kopnom bila iznimno važna Autrougarskom carstvu. Umrežavanjem Gorskoga kotara ubrzano se razvijalo gospodarstvo, nicala su naselja, ljudi su živjeli sve bolje. U nasljeđe novim naraštajima ostale su ceste nazvane po tadašnjim vladarima i vladaricama, već kako su se izmjenjivali na tronu i oko njega: Karolina, Jozefina, Lujzijana, Rudolfina i Terezijana. 

Prvu, usku brdsku Karolinu, zamijenila je Jozefinska cesta, nazvana po njezinu inicijatoru Josipu II, najdražem sinu carice Marije Terezije. Izgrađena trasom starog karavanskog puta preko Velike Kapele, prošla je i kroz Tounj, gdje je valjalo premostiti kratku i duboku rječicu Tounjčicu, koja izvire iz nikad dostatno istraženog špiljskog sustava pod Ogulinom. Most je izgrađen 1775. po uzoru na starorimsku arhitekturu, a povezivao je stotinjak kilometara dugu šljunčanu cestu. Njome su, uz poneku kočiju, prometovala uglavnom zaprežna kola i tovarne životinje.

Kad je most postao premali za sve potrebe, graditelji su se dosjetili dodati mu još jedan kat. Tako je do danas ostao jedini dvokatni kameni most u Hrvatskoj, simbol Tounja i jedinstven arhitektonski spomenik. Priču o njemu povijest je dodatno obogatila: ukrasne ploče i kipovi rimskih legionara, popadali u rijeku tijekom stoljećā i smatrani zauvijek izgubljenima, u obnovi nakon Domovinskog rata pronađeni su gotovo čudom zahvaljujući akciji domaćeg življa te vraćeni na svoja stara mjesta.