Peppe Dell’Acqua – radna psihoterapija

 

Peppe Dell’Acqua, psihijatar je koji, nakon svoje bogate i plodne  karijere, putuje po Italiji i svijetu boreći se protiv psihijatrijskih bolnica u kojima su uvjeti nalik na one prije niza stoljeća.  Nedavno je krenuo u novu borbu protiv predrasuda i protiv nove težnje koja bi opet htjela – zauvijek lišiti psihijatrijske bolesnike njihovih građanskih prava. Primjerice, u naprednom se Japanu diče elektrošokom i silnim dozama psihofarmaka – kao znakom reda i organiziranosti. Sve je počelo još kada je Dell’Acqua, bio student poznatog psihijatra Franca Basaglie, koji je radio u umobolnicama u Gorizi i Trstu, a  koji je tada izazvao pravu revoluciju i u zdravstvu i talijanskome društvu. Naime, zakonom iz 1978. zatvorene su sve psihijatrijske bolnice. Tada prestaje i epoha u kojoj se opravdavala uporaba nasilja prema pacijentima koji su bili vezani i lobotomizirani. Novi sistem temelji se na poštovanju pacijentova identiteta. Elektrošokove i ledene kupke zamijenila je kreativnost i izražavanje emocija. Kip koji je nastao u prvim kreativnim laboratorijima psihijatrijske bolnice u Trstu, nazivaju Marko – Marco Cavallo. On je simbol psihijatrijske revolucije u Italiji. Danas se model nastao u Trstu primjenjuje u cijelom svijetu.

 

Autor: Piero Pieri 

Snimatelj: Francesco Monenero

 

cavallo1-konj

 

Iz psihijatrijske bolnice u Trstu izlazi povorka liječnika i pacijenata zajedno s kipom  – Markom, koji je nastao u toj bolnici. Kip Marko, danas je simbol  revolucije u kojoj je prednjačio psihijatar Franco Basaglia, a spomenuti događaj tematizran je i u tv seriji “Grad luđaka”.

Duga  borba za prava psihijatrijskih bolesnika urodila je 1978. slavnim zakonom broj 180 i zatvaranjem talijanskih psihijatrijskih bolnica. Basaglia je osmislio novi profil mentalnoga zdravlja, sisteme na terenu, integraciju uz rad, stambene zajednice i na to da se duševnome bolesniku vrati ljudsko dostojanstvo.

Kako je sve počelo, prisjeća se Peppe Dell’Acqua, psihijatar: “Sve je  počelo ovdje, Basaglia je govorio: “Ne smijem upotrijebiti psihiatriju, ako se želim približiti osobama. Osobu moramo poštovati zbog njezina ljudskoga dostojanstva. Ako joj pozlije, zar je smijem vezati za krevet i zaključati vrata?  Pa to je osoba. Smijem li dopustiti da bude bez ikakvih prava? Bez prava na kuću, bez prava glasa, bez prava na rad i na obitelj, bez prava da bude sin, otac, bez prava na basljedstvo? Ako je osoba, smijem li joj dati dijagnozu i farmake za tu dijagnozu?”

pepe4

 

Ove je godine ugledna nagrada “Nonino” dodijeljena psihijatru Peppe-u Dell’Acqui u znak priznanja na radu za dobro psihijatrijskih bolesnika, a protiv predrasuda suvremenoga društva.

Dell’Acqua je bio Basaglin student i borio se za prava bolesnika. Taj ga je profesionalni i životni put vinuo na vrhunac karijere. Dugo je bio na čelu Ureda mentalnoga zdravlja u Trstu. Iako u mirovini, još uvijek radi. Često putuje i prati stanje u psihijatriji. Stalno mora braniti stečena prava jer uranjanje u kulturu straha može psihijatrijskoga bolesnika vratiti u prethodno stanje. Začudo, i psihijatrijske bolnice u naprednim zemljama – uskraćuju  pacijentima slobodu i ljudsko dostojanstvo.

Peppe Dell’Acqua, ističe: “Ovo nije krevet gdje ću provesti tjedan dana, deset dana ili mjesec,  to je krevet gdje ću malo-pomalo  – primjerice u Japanu – ostati  22 godine. Neka mi nitko ne kaže da je to lijepo. Danas shvaćamo da je terapeutski rad i samostalan rad tih osoba na sebi, moguć samo unutar društva. Što su psihijatrijski bolesnici dulje u psihijatrijskim ustanovama, teži je njihov oporavak, a lakši upad u kroničnost.”

Psihijatrijska bolnica u Trstu, sagrađena 1908. tada je bila inovacija.  No ondašnje metode obuhvaćale su elektrošokove, krevet za vezanje bolesnika, tjelesnu kaznu, ledene kupke, lobotomiju i, najgore od svega, napuštenost. Danas je preinačena u ustanovu koja je otvorena gradu, između zgrada pretvorenih u sveučilišne prostore cvjetaju ruže.

pepe3

 

U Trstu je sada samo šest kreveta, i to za hitne slučajeve, a ostaju najdulje dva dana. Pacijente šalju u Centre mentalnoga zdravlja, što je velika inovacija. Centar radi 24 sata na području gdje živi 60.000 građana , a profesionalna ekipa ne obuhvaća samo liječnike i sestre, nego i mogućnosti za rehabilitaciju, socijalnu službu, pratioce, psihologe, likovne pedagoge, svakojake stručnjake koji vode terapiju.

Epohalna  promjena! Da mi je prije četrdeset godina, kad sam se ovdje tek zaposlio, tko rekao da ćemo se za 40 godina ovako ponašati… smatrao bih ga – ludim!