Svjetlonosne forme, retrospektiva kipara Vojina Bakića

 

Vojin Bakić jedan je od najistaknutijih hrvatskih kipara iz doba bivše Jugoslavije. Neki su ga smatrali režimskim umjetnikom, ali malo je znano da predsjednik Tito nije bio oduševljen njegovim avangardnim pristupom svojim portretima, te je čak odbio spomenik Marxu i Engelsu. Često ispred ili izvan svojeg vremena i sredine, izlagao je zajedno s američkim hit-kiparom pedesetih godina prošlog stoljeća Henryjem Mooreom, kojemu je bio i domaćin prilikom posjeta u Zagrebu. Teoretičar moderne umjetnosti Englez Herbert Read stavio ga je uz bok umjetnicima kao što su Piccasso, Kandinski, Braques ili Giacometti. Nakon smrti 1992. Godine, Bakić je sustavno prešućivan, te je gotovo pao u zaborav. Sve dok nije u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti krajem prosinca 2013. otvorena senzacionalna retrospektivna izložba.

Novinar: Nebojša Stijačić

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

bakic2

Svjetlonosne forme Vojina Bakića proglašene su kulturnim događajem godine u Hrvatskoj.

To je prva velika izložba na kojoj je prikazano više od pola stoljeća iznimno plodnog umjetničkog stvaralaštva.

Bakić je za života sudjelovao na više od 200 skupnih izložbi, a održao je samo dvije samostalne.

NATAŠA IVANČEVIĆ, kustosica izložbe citira Bakića koji je na upit zašto do sada nije imao retrospektivu, rekao – da je izložba kamen smutnje.

Iz toga možemo iščitati da nije to smatrao ključnim, nego istraživanje, eksperimentiranje i stvaralačku energiju koja ga je cijelog života poticala na rad.

Vojin Bakić pripadao je europskoj modernističkoj struji. Hvalili su ga i suvremenici i kritika kao inovativnog autora. Proslavio se radovima na bienalu u Veneciji, Dokumenti u Kaselu i bienalu u Sao Paulu. Skulpture poput poznatog – bika prisutne su i danas u javnim prostorima europskih gradova.

bakic3

Bakić je ujedno najveći graditelj spomenika u Jugoslaviji nakon 1945. godine koji evociraju NOB, antifašizam i žrtve totalitarnih režima.

Povijesničar umjetnosti, dr. ZVONKO MAKOVIĆ, kaže: “Njegovi mnogi spomenici, na žalost su, tijekom devedesetih i nakon ’91. bili uništavani ili se uništavaju i dan danas. Prijeti im ona kategorija koju je veliki teoretičar zaštite prije stotinjak godina Alois Riegl nazvao “neželjena baština”.

“Neželjeni spomenik” bilogorskim partizanima u Bakićevom rodnom Bjelovaru rekonstruiran je i vraćen na zahtjev građana u prosincu 2010. Obnovio ga je Hrvatski restauratorski zavod uz pomoć Ministarstva kulture i gradske uprave. Dokaz je to da je moguće suočiti se s poviješću bez glorifikacije i bez gorčine, te da je umjetnička veličina iznad političkih konotacija. Ponovnom otkrivanju spomenika nazočio je i predsjednik Hrvatske Ivo Josipović.

bakic1

Još je uvijek devastiran spomenik na Petrovoj gori – spoj arhitekture i skulpture optočen reflektirajućim plohama, čija je unutrašnjost trebala biti aktivan prostor s muzejem i kongresnom dvoranom. Skupocjene kamene ploče ljudi su raznijeli i upotrijebili za građevni materijal, a čelične za lijevano posuđe.

Jedan od najljepših i najvećih, spomenik pobjedi u Kamenskoj, do temelja je srušen. Reflektirajuća trideset metarska krila božice Nike također su bila zamišljena kao skulptura koja odražava okolinu i stapa se s pejzažem. U vrijeme kad je napravljen bio je to najveći apstraktni spomenik u svijetu.

Predugo smatran državnim umjetnikom, Bakić je zapravo bio i ostao jedan od najvećih hrvatskih, a i europskih kipara 20. stoljeća. Bitna je njegova avangardnost. Politka ga je posredno doticala, ali on je pripadao isključivo svojem neumornom, umjetničkom idealu.