Biti beskućnik u Zagrebu

 

Ekonomska kriza posljednjih godina u cijelom svijetu je dovela do porasta siromaštva. Hrvatska nije iznimka i u njoj besparica više nije sporadična pojava, već postaje sve masovnija. Čak jedna četvrtina stanovništva živi na granci siromaštva ili ispod nje, prema standardima Europske unije. Ovakvo stanje nužno prati beskućništvo. Samo u Zagrebu trenutačno više stotina ljudi nema što jesti, niti gdje spavati. Njihov je najveći neprijatelj depresija, zbog koje većina potone do kraja. Rijetki su oni koji se iz toga začaranog kruga izvuku. Jedan od njih je Mile Mrvalj – bivši beskućnik koji sad svojim radom, pozitivnom energijom i velikom upornošću nastoji što više senzibilizirati javnost i pomoći onima koji žive ispod razine ljudskog dostojanstva.

 

Reporter: Nebojša Stijačić

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

Beskućnici1

 

Svaki tjedan nađu se na kavi njih dvojica: Dražen Vikić Topić – znanstvenik i Mile Mrvalj – bivši beskućnik. Najčešće razgovaraju o pripremi humanitarnh akcija. A ovaj put o izložbi Milinih fotografija u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu.

Postoji li nepostojanje? – naslov zrcali sudbinu beskućnika. Autor dobro zna: kad ostaneš bez osobne iskaznice, formalno ne postojiš, kaže MILE MRVALJ: ˝Ne možeš tražiti nikakvo pravo na Centru za socijalnu skrb, nemaš pravo na burzu rada, nemaš pravo na bilo kakvo zdravstveno osiguranje, čak nemaš pravo ni glasa.˝

Zašto ovakva izložba u renomiranoj istraživačkoj ustanovi? Prof. dr. sc. DRAŽEN VIKIĆ TOPIĆ, znanstveni savjetnik u Institut Ruđer Bošković, smatra: ˝Znanost i humanost usko su povezane i znanost bez humanosti ne može funkcionirati. Prema tome nije čudo da smo našli vezu s beskućnicima. Oni su dio našeg društva, naši sugrađani.˝

Doista, problem beskućnika u Hrvatskoj raste. Danas ih je po službenoj statistici 480, ali kako većinom nisu registrirani, broj se procjenjuje na tisuću. Više od 80 posto njih nekada je imalo obitelj, dom, posao, ugled. Sve su to izgubili uglavnom zbog kredita, jamstava i ovrha.

Beskućnici4

Mile je nekad u Sarajevu radio kao kazališni scenograf. Imao je obitelj. I likovnu galeriju. Kad za nju nije mogao otplaćivati kredit, banka mu je oduzela stan. Ostao je sam, bez igdje ičega. Tri i pol godine stan su mu bile zagrebačke ruševine. Ali nije se prestao boriti sve dok nije dobio osobnu iskaznicu. S njom se najprije učlanio u knjižnicu.

Nalazeći razne sitne poslove, zaradio je za iznajmljivanje sobice – igrom  sudbine, nedaleko od svoje bivše ruševine. Sad se bavi humatirnim radom, drži predavanja po školama i fakultetima, sudjeluje na tribinama o siromaštvu.

Bio je nominiran za volonterski Oskar. Pokretač je udruge Fajter za pomoć socijalno ugroženima. Često dolazi u Dom nade. Tu se ljudi bez doma mogu zagrijati, okupati i oprati rublje, pojesti nešto, koristiti internet, dobiti savjet i lijepu riječ.

DANIJEL VUGA, teolog i član udruge Dom nade, tu je svaki dan i zna koliko je ovakva ustanova potrebna: ˝Mi možemo reći da smo prihvatilište dnevnog tipa. Znači dnevni boravak upravo iz te razlike što smo svjesni da čovjeku nije potrebno samo jesti i spavati, nego čovjek mora naći neko zaposlenje, stat na svoje noge, reintegrirat se u društvo, postati neovisan.˝

Beskućnici3

Nedavno je Zagreb bio domaćin međunarodnoj konferenciji sekcije za osobe s posebnim potrebama svjetske knjižničarske organizacije IFLA. Njezina hrvatska članica, Knjižnice grada Zagreba, već godinama razvija projekt ˝Knjigom do krova˝, koja nudi naobrazbu, tečajeve i radionice.

Voditeljica projekta ˝Knjigom do krova˝ je SANJA BUNIĆ koja tvrdi: ˝Ovaj sastanak je jako bitan zato što knjižničari nemaju svijest o tome da su knjižnice mjesto koje trebaju pružati usluge za beskućnike.˝

Došli su sudionici iz desetak zemalja… Uz socijalne radnike, psihologe, knjižničare, govorio je i Mile. Sad namjerava pokrenuti humanitarni časopis za beskućnike, otvoriti male manufakture za zapošljavanje i pojačati pritisak na odgovorne institucije.

Nakon službenog dijela, Milenastavlja svoju ispovijest: ˝Pričam jednu životnu priču i živim tu životnu priču. Priču borbe, optimizma, snage i priču toga da su to ljudi koje treba poštovati kao ljude.˝

Njegova je misija vratiti u normalan život što više posrnulih ljudi. A njegov moto: Nije grijeh pasti, već je grijeh ne pokušati se dići.