Skijanje na starinski način u dolini Seiser-Alm

 

Moda je u skijanju jako važna – tehnika u zavoju, prava oprema, najmoderniji materijali. Žičare svaki sat prevoze tisuće ljudi na skijališta. Staze su danas široke, sigurne i pouzdane.  No nisu uvijek bile takve. Prije pedeset i više godina skijaši su morali sami pripremiti staze ,nije bilo žičara, skijalo se na daskama. Južnotirolski ski-nostalgičari ipak vole dobra stara vremena i otkrivaju dojmljive gorske kulise, onakve kakve su nekoć bile.

 

Novinarka: Regine Mayrl

Kamera: Marco Corriero

 

SkiNostalgie1

Odmah privuku sve poglede ti ljudi i u vunenoj jakni zakopčanoj pucetima od jelenjih rogova, u hlačama od ovčje vune, koji cipele vezuju kožnim žnirancima… za daske.

Kad su vezovi na mjestu, krećemo. Skijanje je to kao u doba naših djedova. Ledine Seiser-Alm uvijek nude ski-nostalgičarima i sportski doživljaj i dobru zabavu.

PAUL THOMASETH to potvrđuje: “Pašnjak Seiser ima idealne obronke za takvu skupinu. Ja sam njezin osnivač. Čuvamo tradiciju. Naši prijatelji, staro i mlado, odmah su se zagrijali! Malo nas je, ali to je veliki plus. Jer mi smo družina, mi smo spontani.“

Jedanput su ski-nostalgičari sudjelovali na utrci- svjetskoga ranga  u Austriji, kaže: “Bilo je to u Saalbach-Hinterglemmu. Susret nas ski-nostalgičara odasvud, neki i s Balkana, nas stotinjak.“

Ima dosta ski-nostalgičara šp svijetu, ali rijetko se koji druže tako dugo. “Družimo se 15 godina, kao nitko u Južnome Tirolu,“ kaže PAUL THOMASETH.

Osobita su atrakcija razne tehnike iz raznih epoha. Tako odavno skija OTTO MAURONER: “Onda smo vozili jednostavno, bez neke tehnike i stila…. Ralicom  u doline, na neke obronke i naglavce. Proskijao sam tek u vojsci i svladao tehniku. Postao sam učitelj skijanja. Živo se sjećam takozvane kristijanije u debelome snijegu: skija se digne, pa i štap i… zalet u zavoju. Dušu dalo za duboki snijeg. To je Telemark stil, carstvo gorskoga skijanja, zanosno širok okret.“

SkiNostalgie4

Telemark stil potječe iz Norveške i vozi se s jednim štapom. Sve je prepušteno osobnom izboru – stalno se mijenja, štap gleda brdo, juri se u zavoju… Zvuči jednostavno, ali teško se nauči. Daske su duge. OTTO MAURONER osobito cijeni jedan par skija: “Ovo je pravi hikori, iz Norveške. Hickory je stvoren za skijanje, vlaknast je i eiastičan. A vez… To su klasični vezovi. Vrte se i ništa više. Ili slomi skiju ili nogu.“

To svakako pripada oatavštini norveškoga pisca Henrika Ibsena koj je dugo živio u Seisu. Povijesno su vrijedne i jasenove skije, nekoć ovdje uobičajene.

PAUL THOMASETH, rođen 1927. U Seiser-Almu, sjeća se: “Kod nas su prve skije bile drvena. Tko je htio metalni rub, išao bi stolaruda mu ih stavi. Daske nisu imale oblog, morao se posebno nanijeti, pa su ih lakirali.“

U međuvremenu stižu ralice na obronke iznad sela Seis.

Priča se nastavlja za ručkom: bolje su skije tridesetih godina prošlog stoljeća bile preskupe, pa su koristili obične daske. Neki su sportaši tada dobili skije od fašistićkč organizacije Balilla. Dali su ih prijateljima.

SkiNostalgie2

PAUL kaže: “Čim smo stasali, penjali smo se na ledinu. Bilo je to vrlo naporno. Ali onda start – divota! Nismo se usuđivali ići predaleko, jer nije bilo žičara, a zimi se rano smrači. Katkada smo morali gore i noćiti.“

OTTO dodaje: “Nakon škole i nastave htjeli smo u snijeg, hrabro smo se penjali, bez žičare. Vrata od elastićnih šiba… Uglavnom smo ostajali do mraka. Pošao sam učiti zana i tad nisam imao vremena. Rad prije svega! Ali katkad sam na mjesečini trenirao veleslalom. Bila su to vrlo čvrsta vrata, zaboljelo bi nas kad bismu ih okrznuli. Tako do jedanaest ili jedanaest i pol. A ujutro škola, objed, pa opet skijanje… No moj je šef  nažalost bio protiv toga.“

Skijanje kao iskaz životne radosti. Tako je i danas – među novim skijašima, kao i među nostalgičarima s pašnjaka Seiser Alm.