Mađarski kafić za one koji se ne predaju

 

U Budimpešti već više od godinu dana radi prvi kafić koji su utemeljili osobe s posebnim potrebama i u kojem zaposlenici s umanjenim radnim sposobnostima poslužuju jela i pića i surađuju u organiziranju programa. Ovo mjesto s jedne strane daje posao onima kojiinače ne mogu dobiti zaposlenje, a s druge strane izgrađuje svakodnevni i stvaran kontakt između osoba koje žive s nedostacima i članova većinskog društva. Povrh toga poslužitelji u kafiću „Ne predajem se“ su tako dragi, ljubazni i toliko se osmjehuju kao nigdje drugdje.

 

Autorica: Mónika Kiss

Snimatelj: László Szögi

 

i want give up cafe1a

 

Róbert Radvánszky iz Budimpešte godinu dana radi na prvom radnom mjestu u svom životu. Svaki radni dan u smjenama konobari u kafiću nazvanom Ne predajem se. Čim stigne, smjer je šank gdje gosti predaju narudžbe, a on nosi poslužavnik do stolova. Robi je mentalno ograničen i obožava svoj posao.

˝Od prošlog siječnja radim ovdje u kafiću, volim ovdje raditi i poslužitelj sam. Nosim kave, osvježavajuća pića, čajeve i kolače ili sendviče˝, kaže RÓBERT RADVÁNSZKY.

Tri četvrtine suradnika su osobe s oštećenjima. Za posao u kuhinji ili na šanku i konobarenje mnogi su se prijavili. Recimo, Monika je željela biti poslužiteljica.˝Nazvali su jednog od nastavnika i pitali ima takvoga koji bi znao raditi, koji je spretan i onda nas je jako mnogo otišlo tamo. Onda su pogledali znamo li održavati ravnotežu i pitali što sve znamo. I što volimo više: kuhinju ili konobarenje. Ja sam odabrala konobarenje jer je to lakše˝, objašnjava MÓNIKA DEMETER.

Tridesetogodišnja autistična Évi je najspretnija u pripremanju kave. U sadašnjem velikom pogonu iz njenih ruku izlaze 23 vrste raznih osvježavajućih napitaka. Najprije se prijavila za kuhinju, ali su je stavili na šank. Sad joj nije žao jer je ispalo da je to mnogo zanimljivije.

i want give up cafe3a

Kafić Ne predajem se stvorili su zato da mladima s ograničenim radnim sposobnostima osiguraju radno mjesto. Jedan od autora ideje i sam ima poteškoća u kretanju. Najvažnijim smatra ne da pokažu koliko je težak život osoba s oštećenjima negokolike vrijednosti imaju. U međuvremenu su osnovali i zakladu čiji je glasnogovornik.

SZABOLCS PAPP otkriva: ˝Ima tu kolega mentalno ograničenih, oštećenog sluha, autista, teško pokretnih, slabovidnih… Nekome je ovo prvo radno mjesto i jako se raduje jer se tako dokazuje. A nekome nije prvo radno mjesto, no isto se osjeća veoma dobro jer ovaj kafić smatra svojim.˝

I mnogi posjetitelji tako gledaju. ˝Dugo nisam ni znala tko kakvo oštećenje ima jer nisam na to obraćala pozornost. Prije mi je privuklo pozornost to što Robi i Monika uvijek kažu ‘U zdravlje ti!’ Ne bih ni pomislila da imaju neko oštećenje˝, kaže od početka redovita gošća ERIKA.

˝Ima mnogo gostiju koji se vraćaju, koji dolaze izričito zbog toga što osjećaju da ovdje postoji nešto pozitivno. Osjećaju da ovdje rade osobe umanjenih radnih sposobnosti ali na njih se ipak ne gleda kao na ljude s oštećenjima nego kao na ljude pune vrijednosti˝, smatra SZABOLCS PAPP.

i want give up cafe6a

Pored alternativne mogućnosti zapošljavanja stvorene za ljude umanjenih radnih sposobnosti, kafić je prostor zajedništva i mjesto za kulturne programe. Događa se da dolazi gost koji niti ne sluti tko sve ovdje radi. Te priredbe organizira SÁNDOR KÖLESKEI, koji priča jednu od mnogobrojnih anegdota: ˝Ušao je jedan moj poznanik koji nije znao da je ovo mjesto u kojem rade ljudi s oštećenjima. Čudio se što ih ovdje ima s Downovim sindromom ili autista i oni su općenito uvijek vedri i nasmiješeni. I čudio se što su ga ovdje dočekali onako kako bi volio da ga dočekuju i u nekom drugom ugostiteljskom objektu.˝

Naravno, kafić Ne predajem se lišen je svih zapreka. Ovdje svatko može doći bliže osobama s posebnim potrebama, i oni koji u drugim situacijama teško mogu naći zajednički jezik s njima. Oni koji ovdje rade ne žude za sažaljevanjem nego priželjkuju suradnju jer kako se vidi znaju i vole raditi.