Salaš Gergely, rasadnik mladih akrobata na konjima

 

U dubokim slojevima mađarske kulture, primjerice u bajkama i narodnim običajima, pojavljuje se lik konja. Književnost i umjetnost do danas vjerno prikazuju poštovanje i ljubav prema konju. Ali se vrednovanje uloge konja promijenilo jer uzgoj konja više nije temelj ratovanja i poljodjelstva. Kincsem – tako je po nepobjedivom čudu od kobile nazvan Nacionalni konjički program čiji je cilj zaustavljanje daljnje izolacije i nazadovanja mađarskog konjogojstva. Ne štedeći energiju i trud konjičke tradicije održava na životu Udruga prijatelja konjaništva u Füzesgyarmatu.

 

Autorica: Zsuzsa Sàri

Snimatelj: Zsolt Szél

 

horseback riding center4 

Na stazi Konjičkog centra koji je financiran iz natječaja “Leader” Europske unije natječu se vozači zaprega. U vožnji sa zaprekama u određenom redoslijedu trebaju proći između u parove postavljenih čunjeva.

Mlado i staro iz malog gradića izašlo je do salaša Gergelj Gergely, nedaleko od ruba sela. Prije više od deset godina više od dvadeset osoba utemeljilo je mjesnu Udrugu prijatelja konjaništva koja danas već ima blizu stotinu članova.

GYULÁNÉ SZABÓ, članica utemeljiteljica Udruge prijatelja konjaništva kaže: “Ovdje kod nas Füzesgyarmatu sve je postalo pomalo učmalo, sve je zastalo, ljudi su se zatvorili. Pokušali smo ih malo razdrmati.”

Udruga redovito organizira konjičke tabore u kojima djeca usvajaju više od same tehnike jahanja.

GABRIELLA GYULAI pokazuje postupak: “Konja najprije treba izvesti iz obora. Očistis ga i osedlaš, staviš mu uzde i odeš s njim van na jahanje.” A GYULÁNÉ SZABÓ nastavlja: “Djeca za koja su roditelji govorili da su vječno u pokretu, ništa ih ne može vezati, kod nas se osjećaju neizmjerno dobro. Postaju discipliniranija, nakon nekog vremena se posve drugačije odnose jedni prema drugima. Nema tučnjave, svađe, prepiranja. To se na samom početku brzo smiri i ekipa se toliko uskladi da i poslije održavaju povezanost.”

horseback riding center1

 

ÁKOS KAKUCSI kaže: “Mi nemamo konje, ali se u široj obitelji neki drugi bave konjima. Tko ih jednom zavoli, ljubav mu ostaje dok je živ. Biti vani u prirodi, biti zajedno s jednom životinjom daje takav doživljaj, ispunjenje i opuštanje što ovo čini jednim od najboljih među sportovima.”

Temelj voltiža, odnosno konjičkih igara je bezuvjetno povjerenje između čovjeka i konja. U ekipi konjičkih igara u Fizešđarmatu  već više od 30 godina osposobljavaju mlade za ovu osobito složenu granu sporta. Pod stručnim vodstvom Istvána Németija osvojili su i naslov državnog prvaka. Od oca trenera štafetnu palicu je preuzela kći Judit.

Trenerica JUDIT NÉMETI ističe: “Ovaj sport zahtijeva svakodnevno treniranje jer se ne samo treba upoznati s konjem nego je i opuštenost veoma važna. Ovo je prilično složena grana sporta. Ako ne treniramo na konju, pokušavamo na umjetnom konju ili treninzima u sportskoj dvorani, općenito dva sata dnevno.”

Tu je i gradonačelnik Füzesgyarmata KÁROLY BERE, kojemu su ovakve udruge vrlo važne: “Imamo čak tri civilne udruge koje gaje kulturu konjaništva. Najveća je Udruga prijatelja konjaništva na čijoj smo sada priredbi. Samouprava svake godine znatnim iznosom, s više stotina tisuću forinti pomaže rad Udruge. Kako običavamo govoriti, ovi ljudi sanjaju konja, bude se s konjem i idu na spavanje s njim i jedini je posao samouprave da pomaže zanesenjake  ovog sporta. Mislim da je Füzesgyarmat postao jedan od bastiona konjaničke kulture na razini cijele zemlje.”

horseback riding center3

U pedesetim godinama u selu je gotovo u svakom domaćinstvu bilo po jednog ili dva konja. Danas je ostalo svega pet obitelji koje drže konje, ukupno nekih osamdeset.

GYULÁNÉ SZABÓ je članica i utemeljiteljica udruge, pa zna sve njezine prednosti i iskušenja: “Ako u Mađarskoj ne bude više konja nego samo za pokazivanje, uzrok tomu će biti da se država uistinu nije bavila s time. Nema, primjerice, licitacija na koje bi čovjek mogao odvesti i prodati konja koji obećava. Ako bi uopće i pitali zašto ih držimo za konja bi ponudili cijenu od oko 120-150 tisuća forinti. A godišnji je trošak za jednog konja, ako ga držim i njegujem tako da bude zdrav i u dobroj kondiciji, minimalno 250-300 tisuća forinti. Ako mi, starija generacija koja se još bavi time nestanemo nije sigurno de će biti onih koji će to raditi. Premda ovdje, zahvaljujući Konjičkom klubu, ima mladih koji će sigurno nastaviti. Primjerice Nándor Galambos, Róbert i Lénárd Huszár. Konja treba jako voljeti. Kod nas je konj kao član obitelji, u svakom gazdinstvu gdje ga ima. Bez toga ne možemo živjeti. Radije ćemo se odreći svega, ali konji još uvijek ostaju.”