Obnavljanje pastirskih kućica

 

Neumorni domaćin Vojko Ražem tijekom posljednje dvije godine obnovio je više od dvadeset kamenih pastirskih kućica na tršćanskom Krasu. Neobičnom se hobiju  posvećuje prije svega u želji da se tradicija gradnje suhozida prenese na nove naraštaje.

 

Autorica: Deva Pincin

Snimatelj: Alberto Lutman

 

pastirske hiške2

Na tršćanskom krasu je zasjalo sunce. Gospodin Vojko Ražem iz Bazovice sprema se na izlet u obližnju šumicu. Sa sobom je ponio sav potreban alat. I djeca iz lokalnog vrtića već su na putu… Danas će gospodin Vojko biti njihov vodič. Kuda li su se uputili?

Najprije preko kraškog travnjaka, gdje je stoljećima pasla sitna stoka i kasnije goveda. Sada je na pašnjaku prilično visoka trava, a i grmlje se brzo širi. No, još nekoliko koraka i već smo na cilju: ovo je prva pastirska kućica! Obnovio ju je gospodin Vojko.

U zadnje dvije godine ih je popravio više od dvadeset! Otkad je u mirovini, to je njegov najmiliji hobi. To čini jer voli boraviti u prirodi, a prije svega voli svoju okolinu, jer od sveg srca želi da se tradicija gradnje suhozida prenese na nove naraštaje.

VOJKO RAŽEM im govori: “Ove su kućice načinjene isključivo od kamena. Tu nema nikakve žbuke, sve je napravljeno na suho. To je kamen, ukrižen na jednu stranu i na drugu, dobro povezan, kako bi mogao čvrsto stajati, jer ako ispod nema dobre podloge, niti krov se ne može se postaviti kako treba.”

pastirske hiške4

Slaganja suhozida, koji su tako karakteristični za cjelokupno kraško područje, još je kao dijete naučio od oca i starijeg brata. A popravljanju kamenih zaklona posvetio se puno godina kasnije. Najteže je slaganje krova od krovnih škriljaca.

VOJKO RAŽEM nastavlja: “Te su zgrade 100% čvrste. Djeca ih jako vole i upravo zato sam im napravio malu kućicu, kako bih im pokazao kako se to gradi, posebno krov, kako može biti izdržljiv ako je od škriljaca. Za to treba polagano, svakih 3 – 4 cm zatvarati u krug i prema unutra, dok krov ne bude u cijelosti prekriven.”

Mala kamena utočišta nastala su prije više od 150 godina. Gradili su ih uz rub njive ili pašnjaka. Često su rasla od samog suhozida, koji je štitio zemljište. Koristili su ih domaćini – bilo seljaci ili pastiri, kako bi s vremena na vrijeme ondje našli utočište pred kišom, burom ili suncem.

Svaka građevina je različita, jer su njeni zidovi sastavljeni od neoblikovanih komada kamena, što su ih neumorne ruke postavile u što ravniju površinu. Tako VOJKO RAŽEM svoju priču dovršava: “Najprije treba napraviti stabilne zidove, minimalno 50-60 cm, kako bi krov dobro nasjeo na njih, jer tu ima dosta tona kamenja.”

pastirske hiške3

Svaka obnovljena kućica ima i svoje ime, a mjesto na kome se nalazi označeno je nazivom ledine na kojoj se nalazi. Ježinova kućica, na primjer, leži na području Dugih dolina (Dolge doline), tik uz talijansko-slovensku granicu, području koje je još prije 20 godina bilo gotovo neprohodno iz sigurnosnih razloga. Na ovom području još 4 kućice strpljivo čekaju da ih obnovi strpljiva ruka.

Kras bez sitne stoke brzo zarasta, a nekadašnja obrađena polja i pašnjake sada već prekriva grmlje. Tek rijetki kameni ostaci i obnovljene pastirske kućice svagda pripovijedaju o danas gotovo nestalom razdoblju.