Ljetna monotema – Nin, hrvatski Stonehenge

 

Emisija “Alpe-Dunav-Jadran” već više od tri desetljeća slikom i riječju nastoji vam približiti prostor Srednje Europe – tijekom godine TV magazinima, a ljeti dokumentarcima koji dubinski obrade jednu temu.

Ovaj put vas vodimo u Nin – čudesni gradić na srednjem Jadranu. Gledateljima u Hrvatskoj poznat je kao kolijevka hrvatske države, ali uz tu činjenicu krije i mnoge druge povijesne i prirodne osobitosti.  O tome govori ovaj dokumentarni putopis. Malo ljudi zna da se Nin i crkva svetog Križa sve češće nazivaju “Hrvatskim Stonehengeom”. Zašto? Odgovor na to pitanje također se krije u ovom filmu.

 

Autor: Boro Vučković

Snimatelji: Damir Bednjanec, Milorad Tapavički

Montažer: Zoltan Wagner

 

 

stonhenge2a

 

Prvi je dan ljeta godine 2013. Rano jutro ljetnog suncostaja u sjevernodalmatinskom gradiću Ninu. Dugodnevnica se ovdje slavi na osobit način.

Objašnjava MATIJA DEJANOVIĆ: “Upravo pod onim kutem kako se sunce rađa iznad obronaka Velebita i u odnosu na istok koji se ne može vidjeti sunce padana crkvicu pod određenim kutem.”

IVA SKOČIĆ NASTAVLJA: “U središnjoj apsidi crkve na prvi dan ljeta, 21. lipnja, na ljetni solsticij,  svjetlo se može pratiti dva sata tijekom jutra od 10.30  do 12.30. Tada se sunce nalazi jako visoko i u crkvu ulazi najmanje svjetlosnih zraka.”

Nin je povijesni gradić poznat kao prva prijestolnica Hrvata, o čemu svjedoče mnogobrojni spomenici. Stara gradska jezgra Nina na srcolikom je otočiću koji s kopnom povezuju dva kamena mosta. Gotovo u njegovu središtu smještena je ova crkva koja je zbog svoje neobičnosti i privlačnosti središnji dio naše priče. To je glasovita crkva svetoga Križa iz devetog stoljeća, oko koje se na ljetni solsticij okuplja mnogo svijeta.

Arhitektonski jedinstvena i povijesno tajanstvena, ta starohrvatska crkvica, koju je engleski arhitekt Thomas Graham Jackson nazvao i najmanjom katedralom na svijetu, iznimno je poznat spomenik crkvenoga graditeljstva u Hrvatskoj. Njezine konture nalaze se i na službenoj zastavi Zadarske županije, zajedno s maslinovom grančicom – simbolom mira.

stonhenge1a

Dugo se držalo da je ova predromanička crkvica, zapravo, djelo ne odveć vještoga graditelja. Zidana od neobrađenoga kamena s mnogo žbuke puna je građevinskih nepravilnosti. Kvadrati i pravokutnici nisu pravilni, kružnice tlocrta su deformirane, a zidovi spajani pod čudnim kutovima. Crkvica u tlocrtu ima oblik križa, ali svaki je krak drukčiji. Na prvi pogled potpuna asimetrija.

Čak je i ugledni hrvatski povjesničar i arheolog  Stjepan Gunjača svojedobno zapisao: “Sve u svemu mi ne možemo govoriti o starohrvatskom graditeljstvu kao o rezultatu nekog građevnog reda i zanatstva. Bit ćemo bliži predodžbi ako starohrvatskog majstora zidara usporedimo s nekim današnjim samoukim seljakom koji za zidanje pokazuje smisla i dara.” A je li baš tako?

Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća akademski slikar, ali i nekonformistički umjetnik i plodan pisac, Mladen Pejaković otkrio je i egzaktno dokazao da ova i mnoge slične starohrvatske crkvice iz doba hrvatskih narodnih vladara nisu djelo neznanja, nespretnosti i nehaja. Njihove uočljive nepravilnosti posljedica su svjesne odluke graditelja i mudrih pravila. Ove crkve jesu bile bogomolje, ali su istodobno bile i mjerači vremena, odnosno sunčani satovi, i pokazivale su narodu koliko je sati.

stonhengeCrkvica

Kako su dani zimi kraći, ljeti dulji, a u proljeće  srednji, trebalo je izračunati i sagraditi građevinu prema tom računu. Mudri je graditelj točno znao gdje ostaviti otvor kroz koji će sunčeve zrake prolaziti i pokazivati vrijeme. Tako je svjetlost sunca određivala sate, dane, blagdane. Tako tvrdi osebujni Pejaković u svojoj knjizi “Broj iz svjetlosti”, i iznosi precizne izračune.

U arhivu Hrvatske radiotelevizije pronašli smo razmišljanja prof. Dr. Mladena Pejakovića, koji je svijet oko sebe sve do svoje smrti godine 2005. gledao drugim očima i dijalog sa suncem, svjetlošću, prirodom i čovjekom vidio na svoj, osobit način. Vrijedi ga poslušati: “To slavljenje sunca na našem terenu, u Hrvatskoj bilo je provedeno od trenuka kada smo se mi pojavili na ovoj zemljpisnoj točki Sve starohrvatske crkvice, koje su malene, čedne, jednostavne i skromne nisu ništa drugo nego su spomenici suncu i putovanju vremena koje to sunce  svakodnevno i u toku godine upisuje u nebesku kupolu.  Ta je  kupola i ta mehnika vezana uz kružnicu i kružno kretanje sunca u nebeskom svodu i horizontu i ta je zakonitost  preslikana u kvadratične i  pačetvorinaste  oblike kakove te crkve jesu.”