Premužićeva staza – pokoravanje Velebita u jednome danu

 

 

Premužićevu stazu na Velebitu nazivaju biserom graditeljstva pješačkih putova zbog kvalitetne gradnje i iznimne uklopljenosti u okoliš. Posebno je omiljena planinarima koji su, na svoj način, odlučili obilježiti 80-tu obljtnicu njezine gradnje i 140. obljetnicu Hrvatskog planinarskog društva. U rano jutro krenuli su za Zavižana i Premužićevu stazu, od gotovo 60 km, svladali u jedan dan.   

 

Autorica: Sanja Pražen

Snimatelj: Amer Kuhinja

 

Premuzić2

Snijeg u kasno proljeće čest je na Zavižanu, vrhu sjevernog Velebita visokom 1676 metara. Iako pada relativno gusto, neće spriječiti 26 planinara da u jednome danu prohodaju stazu dugu 57 kilometara, od ovog vrha Sjevernog, preko cijelog dijela srednjeg Velebita pa do Baških Oštarija. 13 kilometara južnije, 2 i pol sata poslije bura, hladan sjeverni vjetar tipičan za istočnu obalu Jadrana. Puše preko ovog planinskog lanca prema moru i uskoro će rastjerati vlažne oblake ispod kojih se bude otoci Kvarnera. Sjevernog Jadrana.

Ivica Bačić, jedan od planinara koji su se odlučili na ovaj odvažan korak kaže: “Iznimno teška dionica. Što je inače ova dionica jedna od težih etapa ove Premužićeve staze.Tamo kod Rožanskih kukova i Rosijevog skloništa ima između 20-30 centimetara snijega na stazi. Ima i zapuha po pola metra, drveća i grmlja na stazi.”

 

premužićmoreNa prijevoju Alan, na visini od 1414 metara, završava Sjeverni i počinje Srednji dio najduže i najviše hrvatske planine.

Planinari odlaze dalje Premužićevom stazom, jednom on najugodnijih planinarskih staza u Hrvatskoj. Sagrađena je 1933. Četiri su je godine gradili seljaci iz danas napuštenih podvelebitskih sela. Upravo su oni bili najvičniji teškom, ali majstorskom slaganju kamena u zidove što drže stazu. Ona prolazi vršnim, divljim, nepristupačnim, ali i najljepšim dijelom Velebita. Zime su ovdje vrlo hladne, često i do -20 stupnjeva, a putovi bivaju zatrpani snježnim nanosima. Baš su se zato svi stanovnici sela podno ove planine u drugoj polovici prošlog stoljeća odselili u pitomije krajeve. Ovdje su  mogli živjeti samo od onog što uzgoje sami, a zaraditi jedino sječom i izvlačenjem trupaca iz velebitskih šuma. Na tom lijepom, ali napornom putu, mnogi su, poput planinarke iz Zagreba, komentirali: “Što je meni ovo trebalo. Mrzim sebe i pola svijeta.”

premužić1Kraj planinarskog skloništa planinari se mogu osvježiti i odmoriti. Prešli su 2 trećine staze.

Velebit je mitska planina, često spominjana u narodnim pjesmama. Legenda kazuje kako su prvi Hrvati, 2 sestre i sedmero braće, došavši u ove krajeve, stigli upravo na Velebi. Očarani vidicima koji se s njega pružaju, odlučili su zauvijek ostati.

14 sati nakon starta u planinarski dom na Baškim Oštarijama stižu posljednji planinari. Nije ovo bila utrka, svaki od njih sam je sebi želio dokazati da može u jednome danu prijeći 57 kilometara tog bisera planinarskih putova u Hrvatskoj i svi su pobjednici. Umor se zaboravlja prepričavanjem prelaska staze pri kojem su si međusobno pomagali dijeleći hranu, vodu, i lijekove ako je trebalo i jedan drugoga bodrili. A na godinu će opet. Bio je to samo početak jedne nove planinarske tradicije organizirane u povodu 140. obljetnice planinarstva u Hrvatskoj.