Igračke kao nacionalna baština

 

U zagrebačkom Etnografskom muzeju skoro pola godine traje izložba „Svijet igračaka“. Koncipirana je kao jedan veliki postav koji obuhvaća nekoliko manjih: „Dječje igračke iz hrvatske baštine“, zatim „Iz svijeta igračaka“, „Poljske tradicijske dječje igračke“ te „Igračka ima srce“. Za ovu zadnju na valovima zagrebačkog gradskog Radija Sljeme za sve se to vrijeme pozivaju ljudi da u muzej donesu njima dragu  igračku i o njoj ispričaju priču: odakle dolazi, što je značila njima, njihovim precima ili potomcima. Prikupojeno je toliko vrijednih primjeraka, da organizatori ozviljno razmišljaju o pokretanju muzeja posvećenog samo igračkama, kad se izložba zatvori 21. ožujka.

 

Novinarka: Zrinka Krešo

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

SAMSUNG

“Dječje igračke iz hrvatske baštine” – izložba u zagrebačkom etnografskom muzeju, pokazuje svu bujnost mašte u izradi stvari koje djetinjstvo čine ljepšim i zabavnijim. Mnoge se od njih čuvaju godinama u fundusu muzeja. Najstarija je kolijevka iz 1840. godine.

A  najpoznatije su igračke iz Hrvatskog zagorja, uvrštene u UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. 

U muzeju je gužva bez prestanka. Nahrupili su i odrasli i djeca. Svaki sa svojim razlozima. Dok se starijima vraćaju uspomene, maleni pokazuju da ih uz obilje suvremenih računalnih igrica, može privući i jednostavna starinska figurica.

Većina je izložaka iz kućne radinosti. Ljudi su nekad crpili ideje izravno iz prirode. Upotrebljavali su dostupne materijale i motive iz poznatog okruženja.

Od izrade igračaka moglo se i živjeti. Recimo, u okolici Marije Bistrice cijela sela hranile su – glinene ptičice.

Tomo Kovačić u selu Globočec jedan je od posljednjih lončara koji njeguje obiteljsku tradiciju i nakon 100 godina. Zahtjevan je to posao. Cijela se figura izrađuje ručno….

Tako nastaje “žlaburač” – izvedenica je to od lokalne riječi za rad ustima. Jer kad se ulije voda i puhne, ptičica zapjeva!

SAMSUNG

Lončar TOMO KOVAČIĆ pokazuje primjerke iz svoje radionice: “Manja ptičica kao i malo dijete ljepša je i simpatičnija. A i zvuk je tanji, melodičniji. Zato kažemo zvuk slavuja, a veća bi bila više kreštava, dublja, tuplja i tako.”

Ima i mjesta gdje su igračke bile posve nalik uporabnim predmetima.U selu Šemovec blizu Varaždina vrbova je šiba  najrasprostranjenija sirovina. Obitelj Zvonka Pošpaića ovako plete košare od pamtivijeka: najprije se napravi kostur, a zatim ukrug isprepliću šibe.

Iz osnovnog oblika, uz malo mašte nastale su igračke. Takve bismo danas nazvali ekološkima.

Nasljednik košaraške obitelji ZVONKO POŠPAIĆ pamti: “Košare su se radile za bebe velike, isto tako su se radile za male igračke. Beba je bila kukuruzovina ili vlat kukuruza ili kakav krumpir. I sve što je dolazilo od poljoprivrednog gospodarstva, sve su to bile igračke.”

Igračke4

Nekad se više plelo u zimskim mjesecima. Za ljepšeg vremena igračke su se prodavale po sajmovima. Usporediti vrijednost ručnog rada i industrijske proizvodnje ovdje je nemoguće.

Mudri su bili majstori.  U gradu su svoje pletene igračke nudili u modernijoj verziji – traktora i bicikla.

Za djevojčice su lutke uvijek u modi. Samo je pitanje u kojim će ih kolicima željeti voziti… Zakoni ponude i potražnje nisu se previše mijenjali tijekom povijesti.

Tako zagrebački Etnografski muzej uz izložbu starih igračaka organizira i prigodne radionice. Djeca najprije obiđu postav, a onda imaju priliku rukama izraziti doživljaj.Prema kreativnom zanosu lako je zaključiti: kakve god bile igračke, najvažnije je veselje igre.