Segedinski vodeni toranj, spoj industrije i kulture

 

“Stara dama” – tepaju stanovnici Szegeda najstarijem vodotornju od armiranog betona u Mađarskoj koji od početka prošlog stoljeća funkcionira sve do danas. Ova gradnja je svojim besprijekornim tehničkim rješenjima i jednostavnošću stvorila  novost bez primjera u tadašnjem graditeljstvu. Od temelja do krova izgrađena je od armiranog betona, u doba kad su armirani beton jedva poznavali, naoprotiv, zazirali su od njega.

 

Autorica: Zsuzsa Sári

Snimatelj: László Szö

 toranj3

 Grad Szeged je 1903. godine raspisao natječaj za izgradnju vodotornja kapaciteta tisuću prostornih metara, što je u tadašnjim prilikama bio poprilično velik kapacitet. Od 14 natjecatelja pobijedio je inženjer graditeljstva  poljskih korijena Szilárd Zielinski. Projektant se 1900. godine na pariškoj Svjetskoj izložbi upoznao s Hennebiqueovim graditeljskim metodama za armirani beton i pribavio je svom uredu prava korištenja ovog francuskog patenta u Mađarskoj.

Za tadašnje prilike bilo je znakovito da su prilikom prvog punjenja spremnika ispraznili čitav trg jer su u tolikoj mjeri bili nepovjerljivi prema armiranom betonu. Vjerujući u uspjeh svoga rada Zielinski je sam ostao u vodotornju.

Dr. ERNŐ KÖRMÖCZI, inženjer graditeljstva pojašnjava: „Nakon toga nije bilo zapreke da grad preuzme vodotoranj. To se zbilo tako da su ulične slavine preuredili u vodoskoke i uz glazbu vojnog orkestra masa je uživala u vodi koja je potocima tekla uz nogostupe, a vodoskoci su bacali vodu u visini platana.“

toranj2

Dr. ERNŐ KÖRMÖCZI, takošer inženjer graditeljstva opisuje zdanje: „Vodotoranj je izgrađen tako da su unaprijed mislili na mogućnost njegovog posjećivanja. Ima unutarnje stepenice s ugodnim niskim gazom, a možemo istaknuti i to da su grede iznad njih smjestili 20-30 centimetara više, da se posjetitelji sa cilindrima ne bi morali saginjati. A da bi bio manje zdepast, oko struka su ga malo suzili, kao kad pritegnemo remen na hlačama, učinili su ga vitkim i točno u tom dijelu se nalaze kružne stepenice.“

Vodotoranj je do devedesetih godina prošlog stoljeća funkcionirao bez ozbiljnijih popravaka. 2003. godine proglašen je zaštićenim spomenikom industrijskog graditeljstva, a nakon toga je došla na red njegova rekonstrukcija.

Inženjer konstruktor ANDRÁS SZOLGA kaže: Sa spremnikom je odavno bilo problema, propuštao je vodu. Stoga smo primijenili neobičnu, iznutra ovješenu foliju. Zamislite to tako kao da smo u spremnik ovjesili jednu plastičnu vreću. Ovako kazati je jednostavno, ali su rješenje i izvedba bili složeniji. Mislimo da je ovo trajnije i time se bolje može izbjeći propuštanje vode.

 toranj4

Zbog mogućnosti posjećivanja spremnik nismo zatvorili kao ranije, nego smo ga otvorili prema posjetiteljima i okolo uz stepenice smo postavili stakleni zid kroz koji spremnik postaje vidljiv, voda je odozdo osvjetljena i tako je zapravo vidljiva sama pitka voda.“

U prizemlju je smještena zbirka Istvána Bánffija o proizvodnji soda-vode, pod naslovom „Soda-voda je mađarsko kultno piće.“ U tornju koji održava Szegedski vodovod, uz izložbu o povijesti objekta mogu se vidjeti slike i crteži koje zrcale duh samoga mjesta. Oni koji u unaprijed dogovoreno vrijeme posjete najstariji, od armiranog betona izgrađeni vodotoranj u Mađarskoj, sa razine vidikovca mogu uživati u panorami Szegeda.