Otac Pedro, slovenski misionar na Madagaskaru

 

Kada je  krajem siječnja odjeknula novost da je karizmatski  misionar Slovenac Pedro Opeka, koji deluje na Madagaskaru, nominiran za Nobelovu nagradu za mir, bilo je toiznenađenje – no ne za one koji poznaju nevjerojatne humanitarna podvige, učinjene za dobro najsiromašnijijih ljudi na otoku u Indijskom oceanu. U Sloveniji su ga upoznali u cjelovečernjem filmu, što ga je u državi sa dva milijuna stanovnika gledalo njih više od 700.000. I vrijeme je da ga i vi pogledate… Tko je dakle Opeka, čiju su kandidaturu za Nobelovu nagradu podržali slovenski, francuski i madagaskarski predsjednik?

 

Autor: Jože Možina

Snimatelj: Jože Jagrič

 

misionar3 

Rođen je u obitelji slovenskih političkih emigranata u Argentini, studirao je u Francuskoj i također u Sloveniji, puno putovao i postao državljanom svijeta. Kao misionar je 1989.godine došao na smetlište madagaskarske prijestolnice Antananarivo i ostao osupnut zastrašujućim prizorom tisuća ljudi, koji su pomiješani sa životinjama živjeli na smetlištu i od smetlišta.

PEDRO OPEKA kaže: “Kada vi to vidite! Ja nisam mogao ostati miran, noću nisam  mogao oka sklopiti. Te sam noći napravio savez s Bogom.”

Slijedio je preokret, prikupio je vjerne suradnike – sve su to tamošnji ljudi i tijekom dva desetljeća sa smetlišta spašeno je više od 23.000 ljudi, koji danas imaju novi život. Sada žive u uređenim naseljima s kućama, školama, igralištima i zdravstvenom zaštitom. Njihovu je pomoć dobilo već četvrt milijuna siromašnih. A smetlište je još uvijek utočište onih koji su izgubili sve …

 Otac PEDRO im se obraća na njihovom jeziku: “Ovamo ste došli zbog siromaštva, jer niste imali izbora, je li tako? No trebate znati da vas mi nećemo ostaviti, nećemo zaboraviti vašu djecu.” Njegov je stav: “Dok je i jedno dijete na smetlištu, ja ne smijem napustiti ovu borbu, ja moram biti ovdje, kako bih im pomogao, ispružio ruku – i izveo ih van!”

misionar4

Među prvima, što ih je Opeka spasio iz smetlišta bila je Tudzina obitelj. Djevojčica sa smetlišta sada je profesorica u školi. Među više od 12.000 školaraca sa smetlišta je i Janette.  Njena priča podsjeća na zastrašujuće uvjete koji su nekada vladali smetlištem – kao dojenče po licu su je izgrizli šrtakori i jedva je spašena. Otac PEDRO i tu je pomogao. Sjeća se: “Prije pet godina, kada je imala osam godina, jedna nam je ustanova iz Francuske pomogla da su je operirali u Francuskoj.”

 Žena s iz naroda govori: “Ono po čemu se otac Pedro razlikuje od drugih je samilost prema ljudima, i doista se može vidjeti da voli odgurnute.” Djeca su iz siromašnih obitelji, koje su često i same u teškoćama. Velika je briga kako nahraniti na tisuće djece, naročito za vrijeme praznika i tu priskaču  u pomoć dobri ljudi iz Slovenije, Francuske, Italije… Cijelog svijeta.

PEDRO OPEKA je siguran u svoju misiju: “Kada čovjek vidi malu djecu koja su gladna, ostane bez riječi. Jer to nije jedan dar što im ga dajemo – hrana je njihovo pravo. Pravo djeteta je da jede, ako je bolesno da se liječi, da ide u školu. To je pravo, to nije nikakav dar što mu se daje. Zato mi potrošimo puno novca za kupnju riže – svakog dana moramo kupiti tonu i pol riže. Cilj je da roditeljima osiguramo posao – bilo u kamenolomu, u građevinarstvu ili poljoprivredi. Da stanu na vlastite noge. A također i da obitelji dobiju dostojno prebivalište. Jednu je ženu ostavio muž, a ima šestero djece. Bila je na smetlištu i sada prije deset dana preselila se u novi stan. I za nju je sada počeo novi život, za nju i njenu djecu.” Opet pita na madagaskarskom: “Lijepo je, zar ne, jesi li zadovoljna, jesi li se navikla živjeti ovdje?” A žena odgovara: “Vrlo sam zadovoljna, dobro mi je!”

Pedro4

Zajednica unatoč brojnim poteškoćama diše jednim plućima – duhovna povezanost širi i vrednote bratstva…. Drugi poveznica je sport, što ga Opeka, nekadašnji odlični nogometaš, stavlja u prvi plan. Kaže: “Čovjek se mora opustiti. Ne možeš biti napet danima i mjesecima, treba se opustiti.”

Njegovo madagaskarsko čudo dogodilo se iz jednostavnog uvjerenja da je svaki čovjek neprocjenjiv. Shvatio je što je sreća: “Kada sam došao na Madagaskar siromašni su mi ljudio pomogli da i ja nađem sreću u sebi. I otkrio sam kod siromašnih koliko su sretni upravo ljudi koji nemaju ništa. I uz njih sam i sam spoznao: I ja mogu biti sretan!. A zatim sam ozbiljno uzeo tu sreću i sam sebi rekao: Budi što jesi, ne pretvaraj se!” Sadašnji model iskorištavanja siromašnih država i u siromašnim državama najsiromašnijih ljudi po njegovom mišljenju nema budućnosti. Dijeljenje sa siromašnima nije stvar dobre volje, nego je neophodno za očuvanje našeg planeta.