120 godina najvećeg hrvatskoga pisca 20. stoljeća

 

Dostigao je besmrtnost – može se mirne duše reći za hrvatskog pisca Miroslava Krleže. O 120-toj obljetnici rođenja, njegovo ime nose mnogi kulturni događaji, nagrade, nacionalne zaklade. Djela mu i dalje objavljuju diljem svijeta. Oni koji su ga osobno poznavali, sjećaju se da mu je najveća želja bila da mu se djelo umnaža i intenzivno živi i poslije fizičke smrti. Naravno, nema pisca koji to ne bi želio. No Krleža je imao rijetku sreću da njegovo djelo dođe u ruke nekome tko se znao valjano pobrinuti za to golemo blago i umjesto njega ostvariti izdavačke pothvate koje je on želio, ali sam nije uspio dovršiti.

 

Autorica: Daria Marjanović

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

 

Krleza4

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Prekoputa trg zatvaraju Rektorat Sveučilišta i Leksikografski zavod. Miroslav Krleža bio mu je utemeljitelj i direktor od 1950. sve do smrti 1981. Zaslužan je za 15 enciklopedija. Taj su broj nasljednici udvostručili. Urednik one književne, također je autor personalne “Krležijane”.

U zlatno doba, 4 tisuće suradnika radilo je na milijunskim nakladama opće enciklopedije, ali i medicinske, tehničke, pomorske, poljoprivredne, šumarske. “Grandiozno!”, rekao je na izvješće o trideset prvoj godini toga posla jugoslavenski predsjednik Tito, dok je Krleža govorio: “Riječ je o budućim pokoljenjima. Mi smo dovezli pritom veliku masu građe i onda kordinirali tu građu. Ona postoji. Uglavnom radimo taj jedan posao koji je dugotrajan i koji nema kraja.”

Pisac 80-ak djela, od proze do poezije i esejistike, velik je dio života posvetio i politici. Urednik Hrvatske književne enciklopedije VELIMIR VISKOVIĆ podsjeća: “Tako je on ’52. recimo održao jedan veliki govor na Kongresu pisaca na kojem se odrekao ne samo političkog Staljinizma, nego i soc-realizma kao jednog umjetničkog izraza takvog staljiniziranog društva. I svi uzimaju taj njegov govor kao neku vrstu prekretnice u umjetničkoj povijesti Jugoslavije.”

Krleza1

Nacionalni zanos devedesetih donio je preispitivanje “crvenog” Krleže. Ali njegove se drame nikad nisu prestale izvoditi. Neke su postale filmski hitovi. Lik Leona iz “Gospode Glembajevih” smatra se hrvatskim Hamletom.

Rodni je Zagreb dao dosta gorkog nadahnuća prozi kritičara građanskog visokog društva. U poeziji pak, vrhunac cinizma pučkog proroka dostižu “Balade Petrice Kerempuha”.  Kip njegova tvorca s ruba parka Tuškanac gleda na ulaz u vrt svojeg posljednjeg doma.

Pretvoren u muzej, s novom adresom Krležin Gvozd 23, prostrani stan svjedoči o skladnom braku književnika i glumice. Bela je bila srce velikog kruga prijatelja. Police pune domaćinovih djela. Prijevodi na mnoge jezike… Kazališni plakati… Pokraj uzglavlja hrpa stranih novina. Posvuda osobne sitnice. Radni stol je središte ovoga svijeta. Na njemu išarana bugačica. Krleža je uvijek pisao tintom. I starinskim perom.

Ono se čuva u zagrebačkom uredu svojevrsnog osobnog tajnika, koji su znanci prozvali Krležijanum. Novinar Enes Čengić, piščev alter ego i nasljednik autorskih prava, do kraja je svojeg života jedini uspio objaviti njegova sabrana djela u 50 svezaka. I srediti velik dio dokumentacije u vlastitim djelima. “S Krležom iz dana u dan” doživljava novo prigodno izdanje.

Krleza2

Pisac predgovora, publicist BOŽO  RUDEŽ kaže: “Kad vi danas čitate njegove eseje Europa danas koje je on pisao 30-ih godina ili Kako danas stvari stoje, ili Deset teza za raspravu o nacionalnom pitanju iz 20ih – 30ih godina prošlog stoljeća, dakle prije stotinu godina – one su podjednako aktualne kao i danas.”

Krleža nije imao potomstva i znao je reći: “Knjige su moja djeca”. Čengić je tu djecu dobro udomio – kod izdavača, u školskoj lektiri i raskošnoj monografiji. Uz mnogo bisera, tu se nađe i bilješka: slikao Tito.

Prije smrti obožavan i osporavan, o 120. obljetnici rođenja Krleža je neupitan. Njegovo ime nose razni kulturni događaji, a nove enciklopedije složno ga nazivaju najvećim hrvatskim piscem 20. stoljeća.