Koruške kašče

 

Kašta – tako u Mežiškoj dolini nazivaju ostavu. Predugo je to zaboravljen i prezren element ne samo kulturne nego i etnološke i arhitektonske baštine. No vrhunska tesarska majstorstva nekada su se smatrala pravim riznicama seoskih domova, jer se u njima čuvalo sve od žita, brašna, mesa do jabukovače. Tijekom godina gospodarske i društvene promjene oduzele su im prvobitnu funkciju, ali unatoč tome kašče nikada doista nisu nestale iz slovenskog sela. Do danas je samo u Mežičkoj dolini sačuvano više od 80 kašči, od kojih je gotovo 30 proglašeno spomenicima kulture.

 

Autorica: Marjana Grčman

Snimatelj: Saša Grmek

 

koroske kasce1a

 

Kašče su nezaobilazni sastavni dio krajolika na širem području Karavanki i karakteristična graditeljska bašttina većine domaćinstava u Mežičkoj dolini.

Koruška kašča je za seosko gospodarstvo imala gospodarsko značenje, jer se u njoj čuvalo sve što bi se proizvelo tijekom cijele godine. Obično su zbog zaštite od eventualnog požara bile udaljene od kuće i drugih gospodarskih zgrada.

Kašče se ističu po tesarskim i kamenorezačkim detaljima, jer su ih lokalni majstori gradili od brižljivo odabranog i ručno obrađenog drveta i kamena. Upravitelj na Janeževom gospodarstvu ANTON SEKALO kaže: “Gotovo svaka ih je kuća imala za čuvanje žita, a tamo se sušilo i suho meso. A žita je svake godine bilo toliko, da su ga imali za cijelu godinu. No, tako  je bilo. Ako je bilo 15 ljudi, žita je moralo biti da se 15 ljudi prehrani.“ RUDI JUTERŠEK, vlasnik je jedne kašče, koji svjedoči: “Da, puno nam je značila kao spremište za hranu, za preživljavanje. Kada nije bilo trgovina, sve se proizvodilo kod kuće. Tu su bile glavne živežne namirnice za preživljavanje.“

koroske kasce3a

Prve kašče na slovenskom se seoskom području spominju već u srednjem vijeku, dok su  najstarije samostalno stojeće  kašče u Koruškoj  očuvane iz 17. stoljeća. Svojim izgledom predstavljaju arhaički oblik seoske arhitekture, koja se sve do današnjih dana najmanje mijenjala.

Dr. KARLA ODER iz Koroškog pokrajinskog muzeja pojašnjava: “Razdoblje, kada su nastale kašče, bilo je razdoblje najintenzivnije poljoprivrede. Danas poljoprivreda više nije u prvom planu, nego više stočarstvo. Uz kašče se vezuje i sjećanje i ponašanje oko proizvodnje žita, pšenice, raži, heljde, zobi itd. I dakako sjećanje na znanje i ponašanje prilikom proizvodnje mošta, jabukovače, što je karakteristično koruško piće.“

Kašče su dragocjeni svjedoci rada, navika i običaja koruškog čoveka. Njihova gradnja odražava društveni, gospodarski i kulturni razvoj ovog područja. Budući da bi bez odgovarajuće zaštite i brige vlasnika zasigurno bile izgubljene, u Koroškoj su odlučili očuvati te spomenike kulturne baštine.

Na temelju terenskog rada izdali su posebnu monografiju, u kojoj su ucrtane lokacije kašča, podaci o vlasnicima i njihovoj starosti.

koroske kasce4

BORUT IRŠIČ živi u predjelu gdje tih podsjetnika na nekadašnju kvalitetu života ima još dosta i tvrdi: “Prečesto zaboravljamo, kakvo bogatstvo imamo, zaboravljamo ga nekako predstaviti široj populaciji i s takvom populacijom možemo doći do inozemstva, predstaviti tu lokalnu posebnost i sve bogatstvo što ga imamo i zatim na određeni način njime trgovati.“

Kašče se postepeno uključuju i u područje turizma. Zbog svojstvene gradnje naime odražavaju jedinstven način života i istovremeno vlasnike upozoravaju na njihovu zaštitu. To su muzeji na otvorenom i danas za sve generacije predstavljaju i živi sat burne povijesti u Koruškoj.