Posljednji tirolski kovač

 

On je posljednji predstavnik svojeg obrta: kovač Arthur Waldner iz Gornjeg Vinschgaua. Već desetljećima radi čekićem i nakovnjem, kuje željezne posude i obrtnički alat, kuha se po vrućini, a zimi se zaledi od hladnoće… No, kovač ne smije biti previše osjetljiv, smatra.

 

Autorica:  Astrid Kofler

Snimatelj:   Günther Neumair

 

SCHMIED2a

 

Kovačnica je odmah iza seoske crkvice. Gotovo se ništa nije promijenilo otkako ju je, prije sto godina, sagradio njegov otac. Arthur, kao uvijek, radi za nakovnjem. Očarava ga rad uz vatru, uglje i mijeh  – kao i spoznaja da užareni metal može svijati i oblikovati.

˝Ja sam ovdje, nadaleko i naširoko, posljednji kovač. Ima još jedan i u Pustertalu, ali odavno je umirovljen˝, kaže ARTHUR WALDNER.

Za izradu mu je potreban otprilike kilogram kamenog ugljena. Zna iz iskustva koliko će mu drvenog ugljena trebati… I kada mu treba kameni ugljen. Treba najmanje tisuću stupnjeva da se rastali željezo. Najvažnija je primjerena temperatura, a nju ne može dobiti samo drvenim ugljenom. ˝Drveni ugljen služi za fino dorađivanje, za koje se traži egzaktna temperatura.

A kameni nam ugljen treba bi koks usplamtio na najprikladniji način˝, objašnjava.

SCHMIED5a

Traži se istančan osjećaj : ako je vatra prejaka ili ako željezo predugo odstoji, postaje neupotrebljivo… Jer kad se ohladi, prijeti opasnost da željezo pukne. On je još 1980-ih sam proizvodio drveni ugljen. Danima ga je strpljivo proizvodio. Govori dok radi: ˝Kujemo na temperaturi od otprilike 1. 000 do 1.200 stupnjeva. Željezo se počinje topiti na 1.300, a tali se na 1.500 stupnjeva.˝

Kovačka je profesija jedna od najstarijih zanata čovječanstva. Taj  fascinantni obrt zahtijeva puno ljubavi, prijegora i točnosti.

Kažu da je mijeh jedan od najstarijih alata, rabe ga već u kameno doba. Kovač se njime ponosi. Na nakovnju oblikuje užareni metal. Za oblikovanje užarenoga željeza ostaje tek nekoliko minuta.

 

Arthur je 1939. godište i već je više od šezdeset godina kovač. On je ovdje 1969. iskovao posljednji kotač.  Sad u svojoj kovačnici kuje uglavnom alat za seljake svoje regije. Služe im za obradu polja i šuma. Taj alat tako rijetke, osobne izrade, prodaje uglavnom na seoskim sajmištima. Zarada je zanemariva, ali je zato idealizam na zavidnoj visini.

SCHMIED7a

 

Sin mu pomaže u kovačnici, kad god mu nakon redovitoga radnog vremena preostane pokoji slobodan trenutak. U  kovačnicu više puta na dan navrati i nakratko zaviri i unučić  Peter. Djedu to nije krivo. Pa i njegova su djeca ovuda švrljala. A najviše su voljela podrum za ugljen.

I na kraju, taj umjetnik metala nam pokazuje precizan rad uz pomoć brusnoga kamena. Potrebno je puno vode, ali i umješnosti, kako bi uradak postao i ostao čvrst. ˝Nije to najbolji posao na svijetu. Prilično je prljav, ali što se mora, nije teško˝, zaključuje.

Arthur Waldner Gottlob više se puta opekao, ali nikad se nije ozbiljnije ozlijedio. I ne odustaje, sve dok ga služi zdravlje i snaga.