EIA – Udruga u slavu istarske božice plodnosti

 

“Vani sam živio 24 godine. 7 godina sam putovao non stop po svjetu, bez cipela, bez prtljage, bez novca, bez ičega. I onda sam živio na raznim stranama i od tamo sam opet putovao. Zadnje putovanje 2000. je bilo u Južnoj Americi, u Brazilu, gdje sam živio u Eko selu velikom u džungli sa Šamanima. Bilo mi je jako lijepo, mislio sam i ostati tamo, ali me Istra počela zvati. Dobivao sam vizije, mirise. Intuicija me zvala da se vratim u Istru, da je vrijeme…”

 

DJH.06
˝Tu sam više od 11 godina. Počeo sam bez ičega. Nisam imao baš ništa. Imao sam jednu – mi to zovemo mačetu – s kojom sam krčio put. Ovo je bilo sve zapušteno. Kad je moj djed umro nitko nije tu radio ništa. 2002. sam osnovao Udrugu za ekologiju i kulturu EIA, po istarskoj božici plodnosti, drevnoj koja nam pomaže…hvala Bogu i ova kišica nama je dobro došla… U početku nisam ni znao što će biti…˝

Tako se sjeća prvih pokušaja života u skladu s prirodom IGOR DRANDIĆ. Istrijan je, rođen u Puli prije više od pola stoljeća.

Veliki dio života proveo je putujući svijetom, istražujući različite kulture, tragajući za znanjem, smislom, za shvaćanjem života.

 

DJH.08

Povratkom obiteljskim korijenima, na imanje nedaleko od Bala, krug se zatvorio. Kaže: ˝Pošto sam ovdje počeo živjeti bez novca, ja sam si počeo graditi kažun – to je kuća od kamena. Sam sam počeo kopati, donositi kamenje, miješati maltu… I kad sam završio temelje, okruglu kuću sam mislio raditi.

Najbolji moji prijatelji iz Njemačke su mi poklonili malu, vrtnu, montažnu kuću 3×4. Ona je bez temelja, uzdignuta, nema vlage, izolirali smo ovčjom vunom i onda je dodana veranda.

Tu je uloženo 2-3 tisuće eura. I kuća za cijeli život, kojoj ništa ne fali…

Sasvim sam sretan ovdje. Nemamo režije, jer imamo energiju od sunca, vjetra. Skupljamo kišnicu, imamo svoj vrt, svoja drva tako da nismo ovisni o novcu, nemamo kredite…˝

Pet godina Igor je, u šumi, živio sam. Volonteri su dolazili i odlazili.

DJH.01

No poput magneta, ovo je mjesto počelo okupljati istomišljenike.

Sada se već naziru obrisi eko-sela u kojemu pojedinci žele živjeti u neposrednom i stalnom dodiru s prirodom.

Među njima je i ANA FORNAŽAR: ˝Prodavala se zemlja ovdje i povoljno˝, kaže,˝za povoljan novac sam je kupila i samo sam krenula.

To je jedan veliki izazov za mene, ali ta nekakva borba, to je nešto što je svima nama potrebno. Kad živimo u prirodi, kad se borimo za kap vode koju treba skupiti od kiše, kada trebamo proizvesti svoju energiju i vlastitu hranu, onda smo maksimalno povezani s postojanjem.˝