Korizma na Hvaru – važno je biti križonoša

 

Na otoku Hvaru, više od 500 godina čuva se uskrsni običaj procesije „Za Križen“. Održava se svake godine u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak. Procesija je pučka – ne predvodi je svećenik, križonoša – mladić koji ima čast nositi križ. Svake godine to je druga osoba. Već u ranoj dobi mladići se javljaju za budućeg križonošu, da bi na red došli tek za desetak godina. Kakvo god vrijeme bilo, u 500 godina nikad nijedna procesija nije odgođena. Pa ni ovogodišnja.

 

Autorica: Zrinka Krešo

Snimatelj: Damir Bednjanec

 

križonoša5

Mjesta uz more privlače ljeti mnoštvo posjetitelja na Hvar. Ali lijepa su i ona u unutrašnjosti otoka, kamo vrijedi doći izvan sezone posve drugačijim povodom. Prije Uskrsa je to procesija koju od davnina zovu “ Za Križen“.

Na Veliki četvrtak u isto vrijeme, u 22 sata kreću ljudi iz šest župa: Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska. Hodaju u krug u smjeru kazaljki na satu, od mjesta do mjesta. Vratit će se u ranim jutarnjim satima, nakon 22 kilometara hoda. U središtu pozornosti je križonoša – mladić koji će nositi križ cijelu noć. Ali to je samo dio njegovih obveza. 

don Stanko Jerčić, župnik kaže: „Kroz korizmu priprava samog križonoše ide tako da on nastoji što više sudjelovati u obredima, pa i neki od njih svakodnevno kroz cijelu korizmu na misi. Zatim su susreti u kući križonoše, većinom subotom, kad dođu oni koji će pjevati.“

Lista čekanja u Pitvama uistinu je duga. Paulo Duboković upisao se prije 18 godina. Zavjetovao se za zdravlje svojih bližnjih, ali i želio nastaviti obiteljsku tradiciju:  pradjed mu je nosio križ 1905., djed 1927., a otac 1973.

križonoša4Paulo Duboković, duboko osjeća važnost toga događaja: “Ti kilometri i težina križa je ništa u usporedbi s nekim drugim stvarima koje su duhovne. Što se tiče fizičkih stvari, imam ja tri pomoćnika koji će, ako zatreba, uzeti križ. Ali ja se nadam da neće biti potrebe. Kažem vam, što se tiče fizičkog to je manje bitno od duhovnih stvari.“

Uz njega će biti brat Tedi, također bivši križonoša. Njemu je bilo 28 godina kad je dočekao svoj red.

Tedi Duboković, jedan od nositelja križa prisjeća se: “ Pitao sam jednog bivšeg križonošu kako se on osjećao, kako mu je bilo. On mi je rekao da je imao nervozu,  ali da je cijelu noć mislio na Boga i da nije imao nikakvih problema. Tako sam ja prihvatio njegov savjet, mislio sam na Boga. Vjerovao sam da će biti sa mnom i da će mi pomoći. Sve je prošlo dobro i donio sam križ natrag u Pitve”. Važna je i svečana pratnja – prijatelji koji prate križonošu s fenjerima i svijećnjacima. Tu su i dvojica glavnih pjevača. Oni u svakoj crkvi u koju te noći uđu, pjevaju Gospin plač. Pjesmom im odgovaraju trojica drugih pjevača. Tijekom procesije Paulo ni u jednom trenutku ne sjeda. Križ nikad ne spušta na tlo. Na nogama nema obuću, već samo u vunene čarape.

 

križonoša1Svoje čarape Mario Ivanišević čuvat će cijeli život kao uspomenu na procesiju koju je on vodio u Jelsi 1980. godine. Mario Ivanišević, kaže: “Doživljaji su rekao sam vam, neopisivi. Ujutro, kad se bliži kraj, dobivate dodatnu snagu. Kad smo se vraćali u Jelsu doslovno je križ mene nosio, a ne ja križ.“ I on je ponosan na obiteljski tradiciju: jedan mu je sin već nosio križ, a druga su se dvojica upisala.

Kraj procesije u Jelsi ima dirljiv kraj: križonoša, iako iscrpljen od hodanja, smogne snage pretrčati zadnjih dvadesetak metara i pasti župniku u zagrljaj. Kad se svaka procesija vrati u svoju crkvu, oltari su već naveliko okićeni cvijećem. Posebna se pozornost pridaje „Božjem grebu“ (opaska za prevoditelja: Isusov grob). Bogatstvo i raznovrsnost ukrasa oko njega, svakako su bitno pridonijeli da je hvarsku procesiju „Za Križen“ UNESCO 2009. uvrstio na popis zaštićenih nematerijalnih dobara svjetske baštine.

Nije čudno zato da djeca ovdje ne pitaju kad će Uskrs, nego: “Kad se gre za križen“?